Braća Cavanagh ponovno su se vratili u Hrvatsku, ovaj put s Anathemom, nakon nekoliko godina izbivanja sa scene. U turneji kojom promoviraju album „We're here because we're here“ pridružili su im se The Ocean i Petter Carlsen.
Bob Geldof je svojedobno pjevao “I don't like Mondays“, a svi su s njime potiho pjevušili u nelagodnom razumijevanju. Sobzirom da smo već navikli da nam ponedeljci ne nose ništa osim nove hrpetine radnih obaveza, svaka je pomoć u obliku zabave dobrodošla.
Tako je bilo i sinoć, kada u Boogaloo nakon dugogodišnje stanke dolazi Anathema, s novim pjesama i dva popratna benda. Zapravo, jednim bendom i jednim talentiranim glazbenikom. Tako je okončano njihovo šestogodišnje izbivanje iz Lijepe nam Naše. Iako smo Dannya Cavanagha imali priliku vidjeti u solo izdanju pred par godina u Močvari, te tada imali priliku čuti odlične akustične izvedbe pjesama iz Anatheminog repertoara, nije baš bilo isto kao i vidjeti i čuti cijeli bend uživo i “na struju“.
Početak večeri, međutim, bio je rezerviran za gospodina Pettera Carlsena, mladog danca koji je pred Boogaloo potpuno sam stao nedugo nakon 21h. Pjesme koje je izvodio na gitari bile su lagane, melodične, a sve je to dopunjavao vrlo ugodan glas. Osobno imam veliko poštovanje prema bilo kome tko je sposoban izaći pred publiku samo s vjerom u svoje vokalno i gitarističko umijeće, bez cijele sile instrumentalista koji će bukom utopiti bilokakve pogreške koje napravi. Ipak, pitanje je dali je Carlsen bio najbolji izbor za ovakvu prigodu, u klubu prepunom klubu koji očekuju malo žešću ili barem dinamičniju glazbu. Nekako mi se čini da bi njegov nastup više cijenili u nekom zadimljenom malom klubu. Reakcija publike je bila dobra, ali bilo je jasno da se ne radi o glazbi za stadione. Iako je izvedba bila sasvim dobra, na kraju su mu se pridružili članovi Anatheme i u punom sastavu pomogli da izvede zadnju pjesmu, na oduševljenje svih prisutnih.
Nakon nježnog solista, dolazi elementarna nepogoda (kažem to od milja) zvana “The Ocean“. Ne znam za vas, ali kada pomislim na ocean, pred očima vidim mirno more, čujem lagano šuškanje valova i pokojeg galeba u daljini. Švicarski bend “The Ocean“ ima drugačiju viziju, jer čim su izašli na stage bilo je jasno da će njihov nastup izgledati kao tsunami. Glazbeni stil im je vrlo teško kategorizirati, jer kompleksnost dionica ukazuje na simpatije prema progresivi, lagani dijelovi na melodiku, a žestoki na najsuroviji death metal. Vokal u jednom trenutku jedva čujno pjevuši, a u drugom divlje growla i baca se po stage-u. Sve to zvuči malo prenatrpano, a nepravilni ritmovi možda i nisu najbolji način da dignete publiku na noge. Ono što se mora dečkima priznati, to je energija. Vidio sam Killswitch Engage uživo i mislio da se nitko nemože više razbacivati po stage-u. Bio sam u krivu. Pjevač se vrtio kao tazmanska neman, gitaristi se razbacuju zajedno s gitarama, a bubnjar me podsjetio na onu zvijer iz Muppeta koju moraju lancima odvlačiti kad se dočepa bubnjeva. Udarao ih je kao da ih je uhvatio u krevetu s ženom. Sve je to nadopunjavao impresivan light show koji je na trenutke znao biti naporan jer je uglavnom bio okrenut ravno prema publici. Kao da su se dogovorili da ne žele imati epileptičare među fanovima.
Nakon takvog skakanja iz ekstrema u ekstrem, kao priprema za ono što će uslijediti, nešto prije 23h na pozornicu stupa Anathema. Svirka počinje, Boogaloo je pun raspoloženog slušateljstva, svi uvjeti za dobar provod su ostvareni. U slijedećih par sati zabavljali su nas sa brojnim pjesmama, pa tako počinju sa malo starijim pjesmama poput “Forgotten Hopes“ i “A Natural Disaster“. Suvišno bi bilo reći da je publika, nakon šestogodišnjeg gladovanja vrlo dobro reagirala već od prve note. Nakon nekoliko poznatih stvari izvode sve pjesme s novog albuma, kao da smo ih ubacili u playlistu na kompu. Moram priznati da je to prvi put da sam stvarno “čuo“ novi album, bez obzira što sam ga nekoliko puta već preslušao. Anathema nam je svima drag bend, između ostalog, zato jer imaju prepoznatljiv sound. Međutim, tako i novi album, možda zato jer mi nije ušao još u uho, čini se kao deja-vu. Većina pjesama zvuči kao da sam ih već čuo, ali ih ne prepoznajem. Doduše, ima i među njima vrlo upečatljivih stvari. U prvom redu mislim na “Summer Night Horizon“, koja zbog močne dionice bubnjeva dobiva pravi smisao upravo u live izvedbi. Većina novih stvari su se ipak malo su se utopile i uspavale pubilku. Nije ta uspavanost trajala dugo, već se svi bude starim hitovima poput “Fragile dreams“, “Flying“, “Judgement“, “One last goodbye“ i mnogih drugih. Osobno me razveselila akustična izvedba “Are you there“ koju ju je Danny Cavanagh sam izveo. U tom se aranžmanu može čuti na unplugged albumu “Hindsight“ i moram priznati da mi jedino ta od svih akustičnih izvedbi na tom albumu zvuči puno bolje od originala.
U svakom slučaju, mora se Anathemi priznati da su odradili još jedan kvalitetan koncert. Instrumentalno su zvučali odlično, što nije lako sobzirom na žanr muzike koji sviraju, u kojemu i najmanje pogreške i loš zvuk mogu upropastiti atmosferu. Pjevački je to također zvučalo odlično, vokalistica je besprijekorno izvela svoje dionice, a nema se ni nešto previše prigovoriti muškim vokalima, iako se Dannya ponekad nije baš čulo, a Vincent se žalio da je prehlađen. Moram priznati da je zvučao sasvim zdravo i u naponu snage. Sve je to u kompletu s opuštenim pristupom svirci zvučalo impresivno i dobra atmosfera nije izostala. Jedina zamjerka, ako već moram cijepidlačiti, je ta da je bis bio ekspresan. Nakon povratka na stage i jedne odsvirane stvari su nas ispratili iz boogaloo-a zvucima ruskih plesova koji su treštili iz razglasa. Međutim, nakon pogleda na sat, shvatio sam da su otprašili otprilike 2 i pol sata svirke, pa ću sada prestati biti nezahvalan i zašutiti.
