Braća Cavanagh ponovno su se vratili u Hrvatsku, ovaj put s Anathemom, nakon nekoliko godina izbivanja sa scene. U turneji kojom promoviraju album „We're here because we're here“ pridružili su im se The Ocean i Petter Carlsen.
Bob Geldof je svojedobno pjevao “I don't like Mondays“, a svi su s njime potiho pjevuÅ¡ili u nelagodnom razumijevanju. Sobzirom da smo već navikli da nam ponedeljci ne nose niÅ¡ta osim nove hrpetine radnih obaveza, svaka je pomoć u obliku zabave dobrodoÅ¡la.
Tako je bilo i sinoć, kada u Boogaloo nakon dugogodiÅ¡nje stanke dolazi Anathema, s novim pjesama i dva popratna benda. Zapravo, jednim bendom i jednim talentiranim glazbenikom. Tako je okončano njihovo Å¡estogodiÅ¡nje izbivanje iz Lijepe nam NaÅ¡e. Iako smo Dannya Cavanagha imali priliku vidjeti u solo izdanju pred par godina u Močvari, te tada imali priliku čuti odlične akustične izvedbe pjesama iz Anatheminog repertoara, nije baÅ¡ bilo isto kao i vidjeti i čuti cijeli bend uživo i “na struju“.
Početak večeri, međutim, bio je rezerviran za gospodina Pettera Carlsena, mladog danca koji je pred Boogaloo potpuno sam stao nedugo nakon 21h. Pjesme koje je izvodio na gitari bile su lagane, melodične, a sve je to dopunjavao vrlo ugodan glas. Osobno imam veliko poÅ¡tovanje prema bilo kome tko je sposoban izaći pred publiku samo s vjerom u svoje vokalno i gitarističko umijeće, bez cijele sile instrumentalista koji će bukom utopiti bilokakve pogreÅ¡ke koje napravi. Ipak, pitanje je dali je Carlsen bio najbolji izbor za ovakvu prigodu, u klubu prepunom klubu koji očekuju malo žeÅ¡ću ili barem dinamičniju glazbu. Nekako mi se čini da bi njegov nastup viÅ¡e cijenili u nekom zadimljenom malom klubu. Reakcija publike je bila dobra, ali bilo je jasno da se ne radi o glazbi za stadione. Iako je izvedba bila sasvim dobra, na kraju su mu se pridružili članovi Anatheme i u punom sastavu pomogli da izvede zadnju pjesmu, na oduÅ¡evljenje svih prisutnih.
Nakon nježnog solista, dolazi elementarna nepogoda (kažem to od milja) zvana “The Ocean“. Ne znam za vas, ali kada pomislim na ocean, pred očima vidim mirno more, čujem lagano Å¡uÅ¡kanje valova i pokojeg galeba u daljini. Å vicarski bend “The Ocean“ ima drugačiju viziju, jer čim su izaÅ¡li na stage bilo je jasno da će njihov nastup izgledati kao tsunami. Glazbeni stil im je vrlo teÅ¡ko kategorizirati, jer kompleksnost dionica ukazuje na simpatije prema progresivi, lagani dijelovi na melodiku, a žestoki na najsuroviji death metal. Vokal u jednom trenutku jedva čujno pjevuÅ¡i, a u drugom divlje growla i baca se po stage-u. Sve to zvuči malo prenatrpano, a nepravilni ritmovi možda i nisu najbolji način da dignete publiku na noge. Ono Å¡to se mora dečkima priznati, to je energija. Vidio sam Killswitch Engage uživo i mislio da se nitko nemože viÅ¡e razbacivati po stage-u. Bio sam u krivu. Pjevač se vrtio kao tazmanska neman, gitaristi se razbacuju zajedno s gitarama, a bubnjar me podsjetio na onu zvijer iz Muppeta koju moraju lancima odvlačiti kad se dočepa bubnjeva. Udarao ih je kao da ih je uhvatio u krevetu s ženom. Sve je to nadopunjavao impresivan light show koji je na trenutke znao biti naporan jer je uglavnom bio okrenut ravno prema publici. Kao da su se dogovorili da ne žele imati epileptičare među fanovima.
Nakon takvog skakanja iz ekstrema u ekstrem, kao priprema za ono Å¡to će uslijediti, neÅ¡to prije 23h na pozornicu stupa Anathema. Svirka počinje, Boogaloo je pun raspoloženog sluÅ¡ateljstva, svi uvjeti za dobar provod su ostvareni. U slijedećih par sati zabavljali su nas sa brojnim pjesmama, pa tako počinju sa malo starijim pjesmama poput “Forgotten Hopes“ i “A Natural Disaster“. SuviÅ¡no bi bilo reći da je publika, nakon Å¡estogodiÅ¡njeg gladovanja vrlo dobro reagirala već od prve note. Nakon nekoliko poznatih stvari izvode sve pjesme s novog albuma, kao da smo ih ubacili u playlistu na kompu. Moram priznati da je to prvi put da sam stvarno “čuo“ novi album, bez obzira Å¡to sam ga nekoliko puta već presluÅ¡ao. Anathema nam je svima drag bend, između ostalog, zato jer imaju prepoznatljiv sound. Međutim, tako i novi album, možda zato jer mi nije uÅ¡ao joÅ¡ u uho, čini se kao deja-vu. Većina pjesama zvuči kao da sam ih već čuo, ali ih ne prepoznajem. DoduÅ¡e, ima i među njima vrlo upečatljivih stvari. U prvom redu mislim na “Summer Night Horizon“, koja zbog močne dionice bubnjeva dobiva pravi smisao upravo u live izvedbi. Većina novih stvari su se ipak malo su se utopile i uspavale pubilku. Nije ta uspavanost trajala dugo, već se svi bude starim hitovima poput “Fragile dreams“, “Flying“, “Judgement“, “One last goodbye“ i mnogih drugih. Osobno me razveselila akustična izvedba “Are you there“ koju ju je Danny Cavanagh sam izveo. U tom se aranžmanu može čuti na unplugged albumu “Hindsight“ i moram priznati da mi jedino ta od svih akustičnih izvedbi na tom albumu zvuči puno bolje od originala.
U svakom slučaju, mora se Anathemi priznati da su odradili joÅ¡ jedan kvalitetan koncert. Instrumentalno su zvučali odlično, Å¡to nije lako sobzirom na žanr muzike koji sviraju, u kojemu i najmanje pogreÅ¡ke i loÅ¡ zvuk mogu upropastiti atmosferu. Pjevački je to također zvučalo odlično, vokalistica je besprijekorno izvela svoje dionice, a nema se ni neÅ¡to previÅ¡e prigovoriti muÅ¡kim vokalima, iako se Dannya ponekad nije baÅ¡ čulo, a Vincent se žalio da je prehlađen. Moram priznati da je zvučao sasvim zdravo i u naponu snage. Sve je to u kompletu s opuÅ¡tenim pristupom svirci zvučalo impresivno i dobra atmosfera nije izostala. Jedina zamjerka, ako već moram cijepidlačiti, je ta da je bis bio ekspresan. Nakon povratka na stage i jedne odsvirane stvari su nas ispratili iz boogaloo-a zvucima ruskih plesova koji su treÅ¡tili iz razglasa. Međutim, nakon pogleda na sat, shvatio sam da su otpraÅ¡ili otprilike 2 i pol sata svirke, pa ću sada prestati biti nezahvalan i zaÅ¡utiti.
