U nedjelju, 3.7., imali smo priliku u Zagrebu vidjeti Apocalypticu po treći put. Ovi metalci s klasičnim obrazovanjem došli su predstaviti novi album 7th Symphony. Predgrupa im je bio naš Father, za kojeg mislim da se opravdano može reći da su najjača, ili barem najuspješnija, karika hrvatskog heavy metala. Sve u svemu, Boogaloo je ove nedjelje bio poprište jednog velikog, energijom nabijenog, metal tuluma.
S nezamjetnim kašnjenjem Fatheri su otvorili koncert. Njihova je svirka trajala nepunih sat vremena, i iskoristili su ih najbolje što su mogli. Vidjelo sa da su sretni što imaju priliku zagrijati publiku pred tako važan bend; zapravo, ne bih se čudila da im je ovo najveća gaža dosad. Playlista se sastojala od stvari s novog albuma, One Eon i prvijenca, Inspirita. Mihael Prosen, frontmen benda, održavao je odličan kontakt s publikom, skakao po pozornici i skoro svaku pjesmu popratio energičnom koreografijom. Najupečatljivija i publici omiljena pjesma bila je, naravno, Eleanor Rigby.
Petnaestak minuta nakon njih došao je i finski četverolist, pozdravljen pohotnim vrištanjem iz prva četiri reda (općenito, upasti u prva četiri reda moglo se samo ako ste žensko, ispod 23, odjeveni u crno i s najmanje jednom tetovažom ili piercingom). Čak je i Toppinen zamijetio ovu pravilnost i komentirao kako su Hrvatice lijepe.
Tempo i snaga kojima je Apocalyptica počela svirku zadržani su do kraja. Al ozbiljno. Šou od nepunih dva sata bio je toliko energičan, dinamičan i zabavan da je stvarno teško procijeniti tko se bolje zabavio, mi ili oni.
S novog albuma koji su i došli promovirati odsvirali su hitove poput: End Of Me, At The Gates Of Manala, Bring Them To Light, Beautiful itd.
A izvedbama poput Master Of Puppets, I'm Not Jesus, Path, Last Hope, I Don't Care i Nothing Else Matters podsjetili su nas zašto smo ih uopće počeli slušati.
Na nekim dijelovima setliste imali su vokalnu pomoć Tipea Johnsona, pjevača koji već zadnjih dvije godine ide na turneje s njima. A na nekima je (osobito Master Of Puppets i Nothing Else Matters) naravno uskakala publika.
Općenito, Apocalypticina glazba ne zvuči kao da „vokal fali“; skladbe su im pune i bogate, a u izvedbe uloženo toliko duše da ne možete izbjeći da vas ponese sav taj zanos. Cijelo su vrijeme komunicirali s publikom i međusobno, pokušavali isprovocirati naše još aktivnije sudjelovanje u pjesmama i sve u svemu, ludo se zabavljali.
Neki od najpamtljivijih dijelova su svakako Nothing Else Matters, koju je u cijelosti otpjevala publika, s upaljenim upaljačima, mobitelima i inim sentimentalnim gadgetima. Ili Beautiful, veoma lagana skladba koju su navodno u studiju snimili svirajući goli. Na koncertu ju je Toppinen uveo pričom:“This song was recorded after I had this dream... It was actually a wet dream...“ Na kraju anegdote pitao je publiku „Do you wanna share this dream with me?“, što je Hormonalna Horda iz prva četiri reda zapečatila još jednim vriskom.
Sve u svemu, dva sata su prošla dok trepneš okom. Ili zabengaš glavom. Tako nešto. Obećali su vratiti se opet u Hrvatsku, istaknuvši da smo mi najglasnija publika u Europi. U nekoliko su navrata zahvalili na toploj dobrodošlici i dobroj zabavi – i zaista, već dugo ne vidjeh ovako iskrenu i lijepu suradnju izvođača i publike. To je valjda prednost instrumental benda: publika će uvijek su-stvoriti pjesmu.
U svakom slučaju, ako održe obećanje i vrate se, oni su moja najtoplija koncertna preporuka.
