Brucošijada FERa @ FER, Zagreb, 07.11.2014.

Nakon više godina izbivanja vaš vrli izvjestitelj odlučio se vratiti u svoje studentske dane i ponovno posjetiti najbolju brucošijadu u gradu (koja, nažalost, nije ona mog matičnog faksa, ali što je, tu je). Kako se on proveo? Pročitajte više ovdje.

Brucošijada FER-a meni će u srcu uvijek imati posebno mjesto. Posjetio sam ih 5, ona je bila prvi koncertni događaj s kojeg sam izvještavao, svjedočio sam joj na više lokacija (u holu Studentskog centra, kao i na samom FER-u), vidio mnoge bendove (još da sam uspio nekog vraga i zbariti na njima, možda bih mogao govoriti i o ljubavima koje su ondje planule). No ona mi je i dalje apsolutni studentski događaj koji svaki zagrebački student mora vidjeti i doživjeti (bez obzira na faks). Po važnosti studentskih događaja, odmah je uz bok prvog domskom pijanstvu, noćnom protjerivanju iz parkića kod KSET-a, švercanju po tramvajima i gužvama u menzi za doći na red i probati loši pileći file.

Zato mi je bilo pomalo čudno što se na ovogodišnjoj brucošijadi nisam dobro proveo. U početku mi nije bilo jasno. Jesu li bili krivi bendovi? Ne, jer u svima njima sam uživao kao student (sjećam se prvih odlazaka u Tvornicu na St. Paddy's daj koncerte Belfast Fooda, Zabranjeno pušenje je sviralo na mojoj brucošijadi, Majke sam s guštom slušao na RokajFestu i u Purgeraju). I ne mogu reći da su bendovi loše svirali. Belfast Food je možda bio malo otišao previše u neke nove vode i odabrali su krivo mjesto gdje to prezentirati. Bilo bi im bolje da su se držali svojih najvećih hitova. Isto to je napravilo Zabranjeno pušenje i atmosfera na njihovom koncertu bila je puno bolja. Isto vrijedi i za Majke. Sve ostalo na brucošijadi je bilo isto. Znao sam točno gdje su KSET-ovci stavili garderobe, gdje se nalazi koji stage, gdje su WC-i, šankovi i ostale za brucošijadu bitne lokacije. Bila je tu i neizostavna gužva kakva redovito vlada na FER-ovim brucošijadama, posebno kad naprave malo jači line-up kakav su imali i ove godine.

I onda mi je postalo jasno. Nije se promijenila brucošijada, već ja. Ja sam ostario. Koliko god mi je to bilo teško priznati, (a znam da i nisam baš previše prestar (samo 27 godina), morao sam pogledati istini u oči i raskrstiti s tim dijelom svojeg života. Mislim na onaj studentski dio. Onaj kada vam je najbitnije družiti se s ekipom, cugati (i napiti se), slušati dobru glazbu i uživati u savršenom spoju slobode i percepcije odraslosti. Sada, kad imam posao, teško mi je prepustiti se svemu tome jer znam da me idući dan čekaju nove radne obveze. Da se razumijemo, iako sam studirao Filozofski, imao sam ja i ondje obaveza, ali nekako mi je bilo lakše progutati sve te poroke i loše navike te i dalje uspijevati ispuniti sve obaveze. Sada to više ne mogu. Ostario sam.

Što je bilo najgore, postao sam ono što sam kao student najviše mrzio. Čangrizavi starac koji u svemu nalazi probleme i nedostatke. Tako mi je gužva (koju sam kao student bez problema podnosio), odjednom jako smetala. Odjednom sam osjetio smrad više tisuća znojnih studenata i došlo mi je da povraćam. Isti taj smrad koji me je nekoć vukao da se probijem u prvi red i vrištim i pjevam. Počela mi je smetati i loša, razvodnjena piva i gužva koja vlada u redu do nje. Sve to mi je počelo smetati. Shvatio sam da je FER zapravo grozna lokacija za bilo kakav jači koncertni događaj te da bi se brucošijada trebala prebaciti u neki pravi klub kao što je to Boogaloo ili Pauk da se dobije bolji glazbeni doživljaj.

I onda sam shvatio. Kod brucošijade nije bitna glazba. Bitna je ekipa. Bitno je opijanje i guštanje s frendovima. Koga briga hoćete li uopće vidjeti headlinere! Koga briga hoćete li se oznojiti, ispovraćati ili pasti u nesvijest! Na brucošijadi takve su stvari nebitne. Bitna je ekipa, bitan je provod.

Zato se ispričavam što u ovom izvještaju nisam detaljnije prenio svoje dojmove s brucošijade FER-a (život je pun razočaranja, dragi studenti. Naviknite se na to), ali htio sam iskoristiti ovaj izvještaj da zatvorim jedan dio svog života i okrenem novi list. Ja sam diplomirao, završio faks, našao posao i postao ono što sam kao student jako mrzio (možda čak i najviše). Za mene je možda kasno da se vratim u te studentske dane i stanje uma, ali dobro, prihvatio sam to. I nemojte misliti da se žalim. Ne žalim se. Sa velikom nostalgijom i smiješkom na licu ću se uvijek prisjećati tih divnih studentskih dana. Sadašnjim studentima poručujem da također uživaju u njima jer će mali broj njih uspjeti ostati u tom stanju uma i nakon faksa. Ovo je bila moja zadnja brucošijada, samo je pitanje vremena kad ću prestati odlaziti na razne glazbene događaje po zagrebačkim klubovima (kao što su Dance hard ili KSET-ove slušaonice), ali već sam polako počeo. Život ide dalje, a FER-ovoj brucošijadi mogu reći samo: hvala na divnim uspomenama.

David Manning