Došlo je i to doba godine. Sredina mjeseca srpnja, temperature se penju, bendovi su na turnejama... A pitoreskno mjestašce u srcu Slavonije i ove godine u organizaciji nepokolebljivog Igora Banjanina uspješno okuplja ove navedene čimbenike. I još pokojeg...
Also dakle, krenimo redom. Ovodgodišnji DOF nas je čekao u istom trodnevnom formatu koji je uveden prije dvije godine. Na prvu loptu djeluje značajno kad kažete trodnevni festival no i ove godine se pokazalo da je prvi dan (četvrtak) dosta slabo posjećen. Osobno mi se sviđa ideja i četvrtka kao prvog dana ali je očito da bi trebalo nešto napraviti da i taj dan bude mamac za publiku. Doduše, nikako im nije išlo na ruku ni što su taj dan bili Poguesi u Zagrebu jer i sam znam dosta ljudi koji je u Veliku došlo u tek u petak zbog toga. Druga novost (ili starost) je korištenje samo jedne pozornice za razliku od prošle dvije godine kada su u igri bile dvije. Iskreno, format sa dvije pozornice mi se više sviđa jer ima manje praznog hoda dok se bendovi uštimavaju pa ih se i više može vidjeti u tih par večeri. S druge strane, više bendova znači i veću cijenu ulaznice a time i pokojeg posjetitelja manje. Tako da je to opet dvosjekli mač. Ove godine su uštimavanja bendova bila vremenski prihvatljiva tako da je i onaj moj prvi strah se pokazao bezrazložan. Inače, ove godine je, koliko mi se čini, objavljena satnica bila najmanje probijana što je još jedan plus. No, naravno, tu nije riječ o volji organizatora već nas je jednostavno Murphy davno zajebao sa svojim zakonom. Stara vijest je da je DOF bio na istoj lokaciji kao i prijašnjih godina. Vrijeme je poslužilo sve tri večeri i dva dana, kiša se nije umiješala. Posjetitelji su, kao i uvijek, bili prijateljski raspoloženi. Hej! Ipak je riječ o DOFu gdje mali broj ljudi dolazi prvenstveno zbog glazbe. Toliko o novostima/starostima. Krenimo sada na bendove.
Ako se uzm u obzir da sam u 17:30 u četvrtak još uvijek bio na poslu u Varaždinu, i da sam frendove vozio u ZG na Poguese, mislim da je moj dolazak na poprište DOFa u 22h sasvim solidan uspjeh. Još kad uzmete u obzir da je izlaz sa autoputa kod Nove Gradiške zatvoren i da sam bio prisiljen na dva dana jahanja po okolnim lokalnim cestama, to još više dolazi do izražaja.
Prvi bend kojeg sam uspio pogledati su Dosh Lee. Zadnji put sam ih gledao prije dvije godine u Opatiji na Barufama. Njihov tadašnji slabašan utisak je, sada sam to uvjeren, bio uzrokovan činjenicom da su dobili prilično nezgodan termin dobrano iza ponoći kada sam već padao s nogu a kapci imali svoju volju. Jer njihova izvedba na DOFu jasno govori da je riječ o bendu koji zaslužuje popularne termine na festivalima. A jedini razlog zašto to ne dobijaju je, po mom mišljenju, relativna neupućenost publike koju popularni termini na velikim pozornicama imaju cilj za privući.
http://www.doshlee.com
Idući bend na redu je bio Future Islands. I ova trojka iz Baltimorea, Maryland, USA se pokazala skrivenim draguljem ovogodišnjeg DOFa kojeg je, nažalost, vidjela tek malobrojna publika. Bend se sastoji od basiste, čovjeka za klavijaturama/kompom i pjevača. Nisam točno siguran kako da ih opišem jer takvo što ni približno nisam slušao. Znam samo da su mi tad, još iscrpljenom od posla i dugog puta, sjeli kao budali šamar. A pjevač? I što je on radio sa glasom? Nikada to nism čuo. U rečenicama, čak i u riječima je dubina/visina njegovog glasa išla iz krajnosti u krajnost. U jednom trenutku je zvučao kao promukli potomak Toma Waitsa i Leonarda Cohena a drugom već kao nemutirani operni pjevač sa jajima uhvaćenim u škripcu. Mislite li da to liči na nekakvo cirkusko izvođenje pjesama grdno se varate. Svaki njegov vokalni skok je popraćen smislenom glazbenom temom, odgovarajućim ritmom a – pretpostavljam – i temom pjesme. Njihovo polagano razvijanje pjesama iz lakših u brže dijelove bez mnogo muke izvlače osmijeh na lice. I daje im nekakvu uzviđenost. I tu mi je pala na pamet misao o tome kako bi to tek izgledalo kad bi tu ubacili nešto struje. Mislim da bi im pokoji gitarski rif tu pružio jednu sasvim novu, dodatnu dimenziju pjesme, njeno sasvim novo odredište. Ali to je već drugi par rukava/cipela/hlača. Ono što znam je da ovaj bend svakako preporučujem da ga pogledate i pripremite se na nešto neočeivano.
Idući bend su kanađani Dreadnoughts koji su imali rijetku priliku da sviraju dvije večeri zaredom. Koliko su često to kasnije spominjali, pretpostavljam da su jedan od ta dva nastupa naplatili rakijom. Oni koji su ih gledali prvu večer, drugu večer su bili manje iznenađeni sa nastupom ovog polka-punk benda. Da, da. Dobro ste pročitali – polka punk. Pretpostavljam da su omiljeni bend Al Jankovicha a možda je i on njihov omiljeni... hm... filmaš? Uglavnom, od njih i dobijete ono što očekujete od benda koji ide na turneje i svira polka-punk. Osobu za bubnjevima, osobu na mandolini, osobu na violini, osobu na basu, osobu na gitari/mikrofonu i luđake na svim instrumentima. Vjerojatno nije ono što ćete slušati na svom plejeru ali dok ste izolirani u šumi, udaljeni od svih, puni šljivovice (ili koječega) takav bend je pravi ispuh. Bar je bio za onih, recimo, stotinjak ljudi tog četvrtka. No, detaljnije o njima i njihovom nastupu idućeg dana u idućem izvještaju.
Da sumiramo prvi dan... Mora se priznati da je prvi dan bio ispod očekivanja po pitanju posjete i infrastrukture (jedna bina, samo dva šanka od kojih je drugi radio tek idućih dana, merch štand još nije bio u pogonu...) no sve su to stvari koje možemo pripisati četvrtku. Ostaje vidjeti kako će proteći idući dani.
Siddharta, Brežice, 18.05.2007
