Finska, kao zemlja koja je izrodila velik broj metal bendova, ovog je puta držala monopol na jednoj gigovači. Predstavljali su je Endstand i Lighthouse Project. Njih dvoje je trenutno na europskoj turneji. Priliku da im je prethodi na stageu dobila je Senata Fox koja uveseljava naša mala underground srca već od 99-te. Postava im je jednostavna, odnosno tipična; gitara, bas, bubanj i vokal, no zvuk im nije tako jednostavan, već bučan i nepredvidljiv. A svaka čast onom kome su vokabularno razumljivi. Da sam miss, zamolila bi ih da porade na tome ne bi li pridonijela miru u svijetu.
U tom pogledu, pjesme su pune aktivističkog duha, a i oni sami potiču ljude da npr. izađu na izbore i daju glas «za», jer da se glasa «protiv», bilo bi puno više glasača. No, situacija nije takva...Tako je otprilike zvučala najava za «Vote For That».
Još jedna tematika, koju ću istaknuti jest prikazivanje rata kao najgluplje stvari na svijetu proizašle iz ljudske prirodne različitosti. Vjerojatno je to i razlog njihove nerazumljivosti, jer puno toga pokušavaju reći u pjesmama koje traju prosječno minutu. Da se mene pita, ja bi njih kandidirala; mladi su, perspektivni, zdravog svjetonazora, sve kažu u minuti s čime bi se smanjio i predizborni period.
Kratkoća pjesama je vjerojatno i razlog što na albumu «A Kind-of-Discography» stane 49 pjesama, od kojih je 9 snimljeno uživo. Album spominjem jer su ga i oni sami spomenuli na simpatičan način, tj. «Album na kojem imate 49 stvari, od toga prosječno 70 hitova, za samo 40 kn. To vam je otprilike 70 lipa po pjesmi, što vam je jeftinije nego internet…» Tako nekako. Kad su, nadam se, rekli sve što su imali, otišli su s pozornice.
Slijedio je helsinški Lihgthouse Project, a ovi su u rujnu izdali novi album «Gift». Bend broji pet članova (dvije gitare), četvorica od njih (osim vokala) imaju poludugu frizuricu poput likova s Dieselovih reklama. Frizuri redom protestiraju vensice na suprotnom kraju.
U estetskom pogledu, ističu se cijelom dužinom istetovirane ruke vokala (ne samo ovog, već i sljedećeg benda), dok tjelesna struktura ukazuje na nježne vilenjake. «Ovi su naši», prokomentirao je lik do mene, kao komentar na vokalovo režeće isprobavanje mikrofona. A tada je nastup otpočeo.
Nije jednostavno iskomentirati bendove istog žanra i svakog od njih specifično okarakterizirati nekome tko nije bio na koncertu. Da, sviraju hardkor, da, bubnjar ubije dušu u bubnju, da, gitaristi imaju otvorena usta, da, vokalu iskaču žile na vratu, čelu, rukama, on je taj koji svaku novu stvar proživljava pjevajući i da, hardkor preočito zauzima mnogo u njihovom življenju.
Moj komentar na sve to? Glazbeno su ok,. No, ne bi se isticali u moru hc scene. Čitav nastup djeluje više isforsirano (zbog onih gitaristovih usta) nego emotivno, kao da publiku uvjeravaju koliko poštuju te lyricse. Mogu oni to i prirodnije….
.
Za kraj su ostali headlineri, Endstand. Ovdje su već treći put i sviđa im se odaziv. Vokal je «Hans» - lik tako izgleda; kao vrsta glazbenog vukodlaka koji se iz uredskog poslovnog čovjeka noću pretvara u frontmena jednog under benda. Gitarist je u neku ruku blijeda kopija Nick Praskatona. A glazbeno, ovi su «ajme». U pozitivnom smislu…
Da, opet isti elementi, ali ovo zvuči tako da glava sama klima. Ovo je bend koji je jedini te večeri pozvan na bis i jedini bend koji je izazvao šutku. I to kakvu; osim lika u zraku i malo poga, ekipa se uhvatila u vlakić i stala trčati u krug. Meni su oni poslužili kao živi ventilator pa sam se prepustila hlađenju. Hvala.
Endstand je jedan od onih bendova kojima bi nastup na pozornici mogao zamijeniti sat-dva teretane, dakle brzi, glasni, bogati, duboki…opet nastup na kojem moram zastati i razogračenim očima upijati svaki tren, skrenem li pogled, mnogo ću propustiti. U tom položaju brzo mi je proteklo vrijeme do zadnje stvari, «Heart Of Gold». Dok su ih zvali na bis, dogodilo se nešto zanimljivo; Praskaton je nešto vikao publici. Moj finski je na nuli, ali bila sam iznenađena koliko zvuči hrvatskim psovkama.
Osim zanimljivosti, bilo je i simbolike u njihovom nastupu. Naime, lampa koja se iz ne znam kojeg razloga nalazila na zvučniku na pozornici je sada bila upaljena. Da li je to još utjecaj Svi Svetih i da li će taj utjecaj trajati cijeli predizborni period, zaista ne znam.
Koncert je, po običaju, završio nešto prije ponoći, ljudi su brže pobjegli do šanka a ja sam odgodila svoj krevetac dok moja fotografkinja obavi završni dio posla - slikanje sa svime što diše u Močvari. Za to su me vrijeme zabavljali prodavači Endstandovog materijala koji su ljude, među kojima i mene, gađali. Ne znam s čim. Očito je iz aviona vidljivo da nisam miss. Kad su to pokušali s curama do mene, uzvratile su im bocom.
