Najrazvikaniji bend nove folk-rock scene posjetio je Zagreb i ispunio sva moja očekivanja. Sa svim svojim dobrim i lošim stranama…
Jedan od najgorih osjećaja u životu je kada na hladno, rano jutro svjesno morate ustati ispod ugrijanog, mekog pokrivača i izaći van na studen isprekidanu s povremenim udarima ledenog vjetra. Tada nam svima kroz glavu barem na trenutak prolazi pomisao o davanju otkaza, ispisivanju iz škole (s faksa) i sličnim radikalnim idejama koje bi nas ostavile barem ovo hladno jutro ispod tople dekice koja nam odjednom priraste srcu kao Linusu van Peltu.
Upravo takav osjećaj ošinuo me posred lica kada sam te večeri izašao iz stana. No, grijala me misao da ću se uskoro grijati prekrasnim osunčanim melodijama siksteta koji se odazivaju pod imenom Fleet Foxes. Jer njihova glazba ima efekt kao topla kupka, zagrljaj voljene osobe ili šalica vrućeg čaja (sličnog onome kojim je na koncertu grlo osvježavao frontmen Robin Pecknold) – grije vas instantno i vrlo efektno.
Kako pred svaki koncert imam određena očekivanja, tako sam i od Fleet Foxesa očekivao par stvari. Prije svega, prekrasne pjesme zapakirane u nevjerojatno lijepe melodije i lucidne harmonije, obojane s malom dozom psihodelije i višeglasjem na kojem bi zavidile i najbolje hrvatske klape. To sam i dobio. Nadalje, očekivao sam da će bend biti vrhunski – da će se nadopunjavati onako kako se samo veliki profesionalci mogu, da će svaki ton biti odsviran bez greške i da ćemo čuti ama baš svaki sitni instrument koji možemo čuti i na albumu. I to sam dobio – ovi dečki su uigraniji od Barcelone.
Jedna od loših stvari koje sam očekivao je ta da niti u jednom trenutku neću osjetiti da su dečki dobili onu neku božansku inspiraciju potaknutu mjestom i vremenom, kada osjete da će baš u ovom trenutku promjeniti tok pjesme, te da će baš sada dodati neku nenadanu pjesmu jer atmosfera iziskuje. To sam i dobio – set lista je izgledala identično kao i na njihovih prethodnih 20 koncerata (minus dvije pjesme za koje su nas zakinuli – bastardz!), bez trunke inovativnosti. Ne želim reći da su dečki odsvirali koncert preko neke stvari (to jednostavno nije istina) – svirka je zaista bila odlična, živahna, energična, ali imam osjećaj da sa publikom imaju gotovo autističan odnos, odnosno da bi jednako dobro koncert odsvirali pred publikom umirovljeničkog doma. Možda se varam, ali to je moj subjektivni dojam.
No, da me ne biste krivo shvatili – ovo je bila jedina zamjerka ovom nastupu koji, uzimajući u obzir kvalitetu svirke i trenutni status benda, spada u top 5 koncerata koje smo ove godine vidjeli u Zagrebu. Što se i moglo vidjeti po posjećenosti – Tvornica je bila puna, što znači da je preko 1000 ljudi došlo vidjeti kako zvuči folk-bend iz grada koji je izumio grunge. Kada već spominjemo publiku, moram priznati da već dugo nisam na jednom mjestu vidio ovoliko kariranih košulja i brižno zapuštenih studentskih bradica (više ih ima, pretpostavljam, samo ukampiranih ispred newyorške burze). Zagrebačka publika sjajno je reagirala na ovaj još uvijek mladi bend, te mislim da je rijetko tko iz Tvornice izašao nezadovoljan svirkom i energijom koju su nam Fleet Foxes predstavili.
Što se tiče set liste, u nešto manje od dva sata svirke najviše smo čuli pjesama s aktualnog albuma «Helplessness blues», i moram priznati da mi je album porastao u očima (odnosno ušima) i da ga nakon ove svirke slušam s još većim guštom. Ocjena mu je porasla za barem pola boda, jer tek nakon što uživo poslušaš kako ove slojevite, komplekse pjesme koje su nastajale kroz par godina prekrasno funkcioniraju kada ih odsvira vrhunski bend, shvatiš da se radi o sjajnom albumu. Naravno, njihov prvijenac je i dalje remek-djelo modernog folk-rocka i pitanje je hoće li ga kroz cijelu svoju karijeru nadmašiti, te sigurno ne bi smetalo da smo čuli još poneku stvar s njega, no ovo je ipak turneja na kojoj se predstavlja novi album, i ovakva set lista je posve opravdana.
Otvaranje koncerta počelo je s «The plains / Bitter dancer» koja sjajno služi kao uvod u njihove pjesme koje su lišene klasične forme – te koje se sastoje od mnogo promjena ritma, melodije i atmosfere kroz prosječnih 5 minuta trajanja. Uslijedila je jedna od njihovih najboljih pjesama uopće – s njihovog prvog EP-a – «Mykonos» koja me odmah osvojila i nakon koje sam definitivno bio uvučen u njihov magični vrtlog melodija i višeglasja. Očekivano, vrhunac koncerta bio je centralni dio na kojemu su izveli četiri pjesme s debi-albuma («Your protector», «White winter hymnal», «Ragged wood» i «He doesn't know why») od kojih je, očkivano, najveći pljesak pobrala najpoznatija (i najljepša) – «White winter hymnal». Još uvijek se sjećam prvotnog oduševljenja kada sam čuo ovo pjesmu po prvi put (što mi je bio i prvi doticaj s ovim bendom), te sam mislio da mi nikada neće zvučati tako lijepo kao prvi put. Ali prevario sam se – nakon što sam ju odslušao uživo, oduševljenje je još veće.
Osim ovog centralnog dijela, vrhunac večeri definitvno je bila sjajna izvedba jedne od najkompleksnijih pjesama s aktualnog albuma – «The shrine / An argument» koja u svojih osam minuta nas baca iz pastoralnog uvoda, preko energičnog centralnog dijela, do free-jazz završetka na nekoj vrsti alt-saksofona. Zaista fenomenalna pjesma koja u sedam minuta zvuči savršeno da bi u posljednjoj minuti bila upropaštena jazz izdrkavanjem koje zvuči kao rika nosoroga (iliti kako je moj stručni kolega David procjenio – kao parenje šojki). Istaknuo bih i pastoralnu «Blue spotted tail» koju Robin izvodi solo na gitari i za vrijeme koje sam imao dojam da je cijela Tvronica utihnula samo da bi čula što nam to Robin svojim anđeoskim glasom želi poručiti. Naravno, završetak koncerta s «Helplessness blues» bio je konačni vrhunac u kojemu su Fleet Foxes još jednom pokazali da na svirci zvuče mnogo energičnije nego na albumima.
Za kraj ću dodati da smo vidjeli i čuli jedan sjajan nastup benda koji je u ovom trenutku vodeći predstavnik folk-scene i trebamo biti zahvalni na tome i na činjenici da se konačno nalazimo u situaciji kada sve više izvođača (kako s alternativne, tako i s one mainstream scene) dolazi u Zagreb i da imamo sve više i više šansi gledati kako se glazbena povijest odigrava pred našim očima. A ovaj nastup je definitivno trenutak koji vrijedi upamtiti i obilježiti posebnim slovima na koncertnom kalendaru zagrebačke povijesti.
Art Vandalay
P.S. Odlučio sam od ovog nastupa svim koncertima davati ocjene (kada već dajem i albumima). Tako će Fleet Foxes u Zagrebu 14. studenog 2011. kao probijači leda dobiti sjajnu 4,5 ocjenu. Da je postojala malo veća interakcija s publikom, ocjena bi bila i bolja.
