Japanska kultura je sama po sebi često prepuštena ekstremima. S jedne strane nalazi se tiho, pristojno, picajzlasto društvo posvećeno ljepoti, čistoći i društvenosti, dok je s druge strane…. Pa, s druge strane je jednostavno…Guitar wolf. Samim time, nije nimalo neobično da jedna takva povučena kultura doslovce izrodi ova tri najglasnija i najopakija rokenrol čudovišta toliko posvećena svom garaž imidžu, da to nije za gledat (samo figurativno).
Nastavši 1987. godine u Nagasakiju (svako aludiranje na ironiju mjesta u kojem su nastali je sasvim slučajno), ova kožnata trojka porodila je još jednu granu rokenrola – jet rock 'n' roll. Kažu da je to kombinacija ranog britanskog panka, Ramonesa, rokabilija, noise-a, power panka i ostalih muzičko-kritičarskih čudotvorina. Dodajte još u čorbu i činjenicu da se radi o jednostavno bolesno ludim japancima i dobit ćete ništa drugo doli…kaos. Osnivači benda Seiji (guitar wolf) i Billy (bass wolf) živjeli su svoje normalne japanske živote, sve dok se nisu počeli interesirati za američki muziku, i doveli ju do ekstrema. Izdali su hrpu albuma, počevši od Wolf Rock! (1993), pa sve do nedavnog Uchusenkan love (2010), zajedno sa brojnim singlovima, splitovima i obradama drugih bendova. Uz to napravili su i soundtrack za mega trash filmove Sore Losers i Wild Zero, te se u oba filma pojavljuju glavom i bradom, prvo ubijajući hipike, pa zombije (ne znaš kog bi prije). Nažalost, 2005. umire bass wolf Billy, te ga (zbog svog superkul jet stila) zamjenjuje mladac zvan U.G.
U Zagrebu su bili po prvi puta i stvarno im je već bilo vrijeme. Predgrupa The Welcomin' Comittee in Flames (složit ćete se da bolji naziv za predgrupu Guitar Wolfa vjerojatno ne postoji) bila je odlična po običaju, pripremajući svojom rokabili svirkom i japanskim trabunjanjem publiku za ono što slijedi. Japanska kožnata trojka koja navodno ne skida sunčane naočale ni kad spava svirala je svoju furku na metalne Ramonese praktički bez predaha. Guitar wolf Seiji je zavijao Rock 'n' roll!, bacao se okolo naokolo, vrištao uz savršenu ritmičku kulisu i nikoga nije ostavio ravnodušnim. Mumljao je nešto i na japanskom engleskom koji valjda niko živ ne razumije. Energija i entuzijazam za opakim rokerolom kakvi se rijetko viđaju. Kako bilo, dečki su ispunili sva očekivanja (usudih se reć i više!) i da im više nije palo na pamet ovoliko nas ostaviti sve da čekamo, Japan nam je ipak predaleko….
