.: ROCKOVNIK :.

nedjelja <<
25.10.
>> utorak
27.10.
ponedjeljak
26.10.2020.
Nema podataka...

.: KLUBOVI :.

.: PRIJATELJI :.

.: INFO :.

.: SADRŽAJ :.

Guns n' Roses @ Arena, Zagreb, 24.09.2010.

28. rujan 2010. 11:10:56
Izvještaji s koncerata
A + A -
 

Guns n' Roses bili su bend moga djetinjstva. U vremenima kada su uživali najveću popularnost (početak 90-ih godina nakon albuma „Use your illusion“) bio sam klinac u osnovnoj školi koji je tek počeo definirati svoj glazbeni i ini svjetonazor. Pošto sam u to doba bio definiran ukusom koji je MTV i Hit Depo stvarao, imao sam izbor između najpopularnijih rockera toga doba i pomahnitale dance manije koja je sa svojim paradama ljubavi i Dr. Albanima počela osvajati Europu (posebice germanizirani dio pod kojim smo i mi tada spadali). Kako sam uvijek više naginjao gitarama ispred klavijatura, izbor je bio očit. Upravo tako su moji glazbeni heroji toga vremena bili Metallica, Nirvana, Aerosmith, Pearl Jam i ostali (u to vrijeme nisam pravio ideološku razliku između nadolazećeg depresivnog grungea i stadionskih rockera koji su bili u silaznoj putanji, bitno mi je bilo samo da gitare drmaju).

Ali debelo ispred svih Guns n' Roses su bili oni od kojih sam učinio idole. I nije mi smetala Axlova prenaglašena egocentričnost, pomalo smiješan (iz današnje perspektive) izgled rockera u kožnim (poslije ultra-kratkim, rekli bi i „vrućim“) hlačama i obješenim maramama. Oduševljenje koje me obuzelo kada sam čuo punk rock riffove koji su dolazili iz zvučnika dok sam slušao „Appetite for destruction“ nije bilo ravno ničemu do tada. Naravno, obožavao sam i oba „Use your illusiona“, nešto malo manje „GNR lies“, jer sam puno više volio njihovu divlju energiju, nego grandiozne balade. To je i bio jedan od razloga zbog kojeg nisam kao klinac toliko volio pjesmu zbog koje imaju zacementirano mjesto u rock-panteonu – „Sweet child of mine“. Ali sada, nakon 20 godina, shvaćam da je to vjerojatno jedna od najboljih pjesama 80-ih i zaista vrhunac njihovog opusa.

Raspad Guns n' Rosesa mogao se predvidjeti već kada je Izzy Stradlin otišao iz benda (negdje u vrijeme kada su izbacili „Don't cry“ kao singl). Unatoč tome, dovukli su jednog gažera, odradili rekordnu turneju i nakon toga, strmogavili se dolje. Jadan album punk prerada nije mogao zadovoljiti fanove, te je postalo očito da je jedino Izzy mogao kontrolirati Axlov ego i usmjeriti ga u pravu stranu. Uskoro je došlo i do raspada, a tek 15-ak godina poslije do novog albuma „Chinese democracy“. Na albumu, jedino je Axl ostao od stare postave (OK, ostao je i Dizzy Reed, ali ima li ga uopće smisla navoditi...), te je album bio bućkuriš svega i svačega što se događalo u glazbi zadnjih 15 godina. Iako su svi mislili da će album biti jednoglasno ismijan, ipak nije bio toliko loš. Čak sadrži i neke pristojne stvari („Better“, „Street of dreams“, „Sorry“, „Madagascar“ – barem prije produkcije). No, postalo je jasno da od Guns n' Rosesa nije ostalo gotovo ništa.

I kako ću, nakon prošlosti koje dijelimo, doživjeti njihov nastup, pitanje je koje mi se vrtilo po glavi par dana prije koncerta, dok sam gledao kartu u ruci i dok sam ponovno preslušavao „Chinese democracy“. Mislio sam da će to biti jedan kvalitetan gažerski rock koncert u kojem će mi samo pojavljivanje Axl Rosea na sceni biti dovoljno da ga proglasim dobrim. Nažalost, prevario sam se.

Naša groupie povorka došla je u Arena oko pola 23, kada su svoj nastup još uvijek imali Danko Jones (solidni, ako vas zanima). U medijima je par dana prije koncerta kružila vijest da bi Gunsi trebali izaći oko 23 na stage, pa mi i dalje nisu jasni oni koji su došli na koncert u 21 sat i poslije gunđali da su Gunsi kasnili preko 2 sata. U svakom slučaju, nismo dugo čekali nakon Danko Jonesa da se pojavi oktet pod imenom Guns n' Roses.

Nešto poslije 23 i 30 Arenom su odzvanjali riffovi „Chinese democracy“. Iako sam i dalje dojma da je debilno za otvaranje koncerta uzeti lošu pjesmu s jednako lošeg albuma, nekako smo ju ipak pregrmili. Ionako smo ju iskoristili čisto da pohvatamo gdje se tko na stageu nalazi i tko kakvu ulogu ima. „Pravi“ početak koncerta počeo je tek nakon što je Axl pustio svoj dobro poznati vrisak koji najavljuje jedino pjesmu s kojom bi oni smjeli otvarati koncerte – „Welcome to the jungle“. I dobro je zvučala, rulja se raspametila, počeli su šikljati otvoreni plamenovi na bini. Sve je izgledalo da će koncert biti jako dobra svirka s veeelikom dozom nostalgije. Ipak, prevario sam se. Iako su Gunsi nastavili prašiti s pjesmama s prvog albuma, kao što su „It's so easy“ i „Mr. Brownstone“, nekako se osjetilo da im fali one energije koju je originalna postava imala.

Onda je uslijedio definitivno najdosadniji dio koncerta u kojemu je poredak bio – nova pjesma, drkanje po nekom instrumentalu (oboje bi uspjelo ugasiti atmosferu i poterati ljude u hodnike po pivo) i neka stara uspješnica koja bi malo vratila energiju u publiku. Znam da se ova turneja zove „Chinese democracy“, ali mislim da rijetki na koncertu žele čuti čak sedam (!) pjesama sa zadnjeg albuma. Drži se ti, Axl, fino dobrih, provjernih hitova i neće biti problema. Iako mi se i dopala ideja da je čak sedam pjesama odsvirano s „Appetite for destruction“ (posebice mi je drago zbog „Rocket queen“), koncert je komotno mogao biti kraći za jedno četiri pjesme sa zadnjeg albuma i za barem dva-tri instrumentala viška. Ovako je gotovo svaki član benda odradio instrumentalni jam i davio publiku sa svojim umijećem sviranja gitare (iako je instrumental Dizzy Reeda – „Ziggy Stardust“ bio jako dobar, kao i „Another brick in the wall, part 2“). Nekako mislim da su instrumentali uglavnom korišteni da bi Axl mogao uzeti mali predah i osvježiti se u back stageu s nekim zdravim frapeom ili nečim sličnim što daje energiju...

Kad sam već krenuo o negativnim stranama, moram reći nešto i o bendu. Za početak, Axl ima već skoro 50 godina i tako i izgleda (odjeven je, doduše, za nešto drugačiju dob). S kojih 20-ak kilograma viška, izbotoksiranim licem i onim kamiondžijskim brčinama, mislim da više nije privlačan kao nekada. Doduše, on se i dalje pokušava izvijati kao nekada, ali u ovoj formi i dobi izgleda smiješno. Naravno, više nema govora o vrućim hlačicama i martama, jer bi sada vjerojatno bile i prevruće. Sada uglavnom širokom odjećom pokušava prekriti posljedice zdravog života. Što se tiče ostatka benda, većina izgleda kao karikatura zaostala u vremenu. Prvenstveno mislim na DJ Ashbu, odnosno kao gitaristu koji je doveden kao zamjena Slashu (koji pokušava kopirati Slasha u svakom pogledu, čak i zauzima sviralačke poze kao on – ne trebam ni spominjati da svira istog Les Paula i nosi cilindar). Druga dva gitarista nisu toliko iritantna, ali postava s tri gitarista gdje u gotovo svakoj pjesmi sva trojica (uglavnom zamornim solažama) žele pokazati svoje sviračko umijeće, ubrzo postaje naporna. Uz dva (!!!) klavijaturista, tu su još i neprimjetni basist i korektan bubnjar. Daleko je to od benda u kojem je svaki član imao svoju osobnost i mogao je preuzeti ulogu frontmena (barem se činilo). A da ne govorim koliko se tek sada vidi kakav je Slash bio gitaristički mag koji je cijeli koncert iznio puno preciznije i bolje nego sva ova tri „genijalca“ skupa.

No, da ne ispadne da o koncertu pišem samo negativno, moram priznati da su me neke stvari ipak oduševile. Prije svega mislim na „Don't cry“ koju je publika otpjevala jedino uz pratnju Bumblefoota na gitari. Axl se pridružio samo na kraju. Ne znam da li je to ispalo sponatno ili rade tu foru na svakom koncertu, ali stvarno je izgledalo lijepo. Bolji dijelovi su također bili i genijalna „Sweet child of mine“, te monumentalna „November rain“, koja je zaista moćna pjesma, koliko god mi šutjeli o tome. Čak ju i tri „mudraca“ na gitari nisu uspjeli unakaziti (kao što su uspjeli, recimo, „Knockin' on heaven's door“).

Za regularni kraj koncerta ostavljene su već spomenuta Dylanova obrada, te meni jedna od njihovih najboljih, „Nightrain“. Moram već napomenuti da se u mnogim pjesmama primjetilo da je Axl već izgubio glas koji je imao. Iako se to nekima neće činiti, činjenica je da je mnogo više vrištao, nego što je zaista pjevao (znam da mu je takav stil, ali prije je to bilo kontrolirano vrištanje), što loš tonac nije znao prekriti, nego je u pojedinim trenucima Axlov vokal doslovno parao moje bubnjiće (a nisam inače preosjetljiv na buku).

Za bis su ostavljene „Madagascar“ (koja je u začetku bila dobra pjesma dok ju nije uništio ubacivanjem MLK-a i sličnih govora), masakr jedne od najboljih pjesama AC/DC-a – „Whole lotta Rosie“ (kad kažem masakr, onda to zaista i mislim, jednostavno je zvučala užasno), predivna „Patience“ (nju nisu uspjeli izmasakrirati) i odlična izvedba vječne „Paradise city“. Koncert je ukupno trajao gotovo 3 sata, što je možda mnogima bilo i previše. Još jednom ću napomenuti da bi bilo puno bolje da su izbacili 4 nove pjesme, te sva tri instrumentala trojice entuzijasta za gitarama.

Od još nekih zanimljivosti treba spomenuti da je cijela dvorana zaželjela Bumblefootu sretan rođendan, te da je bend često koristio prilično zaglušujući (opet se žalim) i nepotrebi vatromet i ostale vizualno-zvučno-spektakularne efekte tipa konfeti, plameni i slično koji baš i nisu imali nekog spektakularnog učinka. Još ću samo navesti da (iako ste možda negdje pročitali drugačije) dvorana nije bila popunjena. Gornje tribine bile su poluprazne, a kroz parter se nisi morao gužvati da bi zauzeo bolju poziciju. Ipak je raspad benda i 15-godišnja kreativna pauza utjecala na popularnost nekada najvećeg rock-benda svog vremena.

Za kraj mogu reći da nisam imao velika očekivanja od koncerta, ali sam svejedno bio razočaran. Znam da to nisu originalni Gunsi i znam da su godine dostigle Axla, ali neki veliki bendovi to čine na puno bolji način od drugih. Na kraju krajeva, Rolling Stonesi su još i stariji, ali u njihovoj svirci ima toliko energije pred kojom bi se Gunsi mogli sakriti. A da ne spominjem Bossa, U2 i druge. Ako ćemo gledati o njihovim suvremenicima, nedavno smo bili svjedok Metallice koja je održala kudikamo energičniji nastup od ovog (nazovimo ga pravim imenom) Axlovog pratećeg benda koji mi je uništio sliku o idolima moga djetinjstva. Ipak sam trebao poslušati svoju bolju polovicu kada mi je savjetovala da ne idemo da ne uništimo dio mladosti. Ovako sam iz Arene ipak izašao pomalo tužan, a to definitivno nije osjećaj koji želim imati nakon koncerta.

 

Art Vandalay



prikaži komentare komentiraj


Komentar:
Autor:
    


KOMENTARI
Costanza 04. listopad 2010. 11:23:30
tak sam si nekak i mislil da bude ...
e, jebga
 
D. Manning 01. listopad 2010. 23:00:16
a da ne spominjem Bublemfootovu "provokaciju" kad se onakav čupav i bradat pojavio sa šubarom na glavi ko kojekakav četnik
 
jura 28. rujan 2010. 12:14:36
Izvještaj ne smije proći bez David Manningovog komentara da je dobro da se Axl nije zaogrnuo sa hrvatskom zastavom jer bi stvarno izgledao kao Boris Mikšić
 

.: A R H I V A :.

Kategorija
Mjesečna
Godišnja

.: NOVO NOVO NOVO :.

Novi kalendarski prikaz dogadjanja
Rockovnik

Baza bendova
Bendovi

Baza klubova
Klubovi

Javni unos najava u Rockovnik
Javne najave

Naš novi programski modul periodično provjerava sve MySpace stranice bendova i klubova iz naše baze podataka i automatski unosi najave u Rockovnik

Ako nam želite skrenuti pažnju na neki bend ili klub, kontaktirajte nas

.: FOTOGALERIJE :.

.: ROCKSJETNIK :.

...

- svi plakati -

Naslovnica | Fotogalerije | Multimedija | Bendovi | Klubovi | Rockovnik | Marketing | Arhiva | Plakati | Impressum | Čestitke, želje i pozdravi

| Vijesti | Najave koncerata | Izvještaji s koncerata | Albumi | Programi | Nagradna igra | Interview | Video | Groupie preporučuje | Filmovi | Demo kutak | Kolumne | Gastropatrola | Knjige i časopisi | Blitz Vijesti | High 5 | Forum | Top Liste | Obavijesti |
Copyright © 2006 - 2020 GROUPIE. All Rights Reserved. Sva prava pridržana. Portal powered by jura

 
 
 
 
 
 
 
 
   
.: BRZA PRETRAGA :.  
 
Pojam    
 
     
.: KONTAKT :.  
 
Autor
E-mail
Naslov
Poruka
Provjera