Bilo je desetak minuta prije 22 kad smo krenuli prema Čakovcu. Razlog? Ne, nije ono što zoveš ti spiskati benzin a meni je mnogo, mnogo više. U Čakovcu je punk festival. Opet, reći ćete? Da, opet. Mada, meni nema smisla dvije povezane koncertne večeri zvati festivalom. Festival je ipak nešto što traje cijele dane i bude svega. Ovako tko god okupi par bendova da sviraju – to naziva festivalom. Ali ajde, razumijem, tako možda bolje zvuči. No, na stranu to. I tako se groupie snage uputile iz Varaždina u Čakovec kišom snažnom prane. Masno vjetrobransko staklo me prisiljivalo da si opet psujem sve po spisku jer sam prelijen odvesti auto na pranje.
Dolazimo tako u Čakovec, nalazimo Stari Hrast i nema boljeg da se odmah udomaćiš nego jednu s nogu. Tako je bilo. Životom je jedan Pan platio i krenuli smo u prostor. A prostor? Prostor je nekakva kombinacija sportske dvorane (ali samo po koševima koji su btw pod samim stropom i nemam pojma kako netko može uopće šutati na taj koš), starog skladišta i garaže za poljoprivredne strojeve. Pozornica je doslovno bila sklepana od dasaka i od pojedinih skakanja je opasno prijetila pucanjem. Tonac (ako se to može tako nazvati) je sjedio za upravljačkom pločom veličine laptopa (dobro, pretjerujem, ali ne puno) koje je bila na sklopljenim, naslaganim stolovima. Ako ništa drugo – praktično. O razglasu neću puno pričati osim da je postojao i to je mislim jedino pozitivno što se o njemu može reći. Ali nije samo do razglasa jer je ovakve tipove prostorija jako teško kvalitetno ozvučiti. Možda je trebalo sve preseliti negdje gdje je veća mogućnost postavljanja zvuka, možda je glavni razglas krepao a ovo bio pričuvni a možda su u šumi. Mišljenja sam da bi svi bendovi ostavili mnogo bolji dojam da su uvjeti sviranja bili bolji. Lošu tehničku izvedbu neću zamjeriti organizatorima, neću ni bendovima, neću nikome. Neću uopće. Zašto? Znao sam da koncert neće biti u Lisinskom pa Lisinski nisam ni očekivao. To kad sam rekao, moram reći i to da je koncert ispunio očekivanja. Čak ih i nadmašio. Ali ima jedina stvar koja me zasmetala ali teško da su bendovi i organizator mogli utjecati na to. Ta stvar je posjećenost. Neki od bendova koji su svirali su lokalni bendovi i imaju svojevrstan kultni status i ako njih ne može doći podržati nekoliko desetaka prijatelja – onda kvragu. A headlineri su kultni bend i na državnoj razini, a bome i šire. I ako to nije moglo privući još stotinu, dvije ljudi – onda opet kvragu. Razumijem, kiša je lijevala kao iz kabla ali posjećenost koja je varirala, po mojoj procjeni, između 100 i 150 ljudi u prostoru koji može primiti barem deset puta toliko i to u Čakovcu koji ima jaku punk scenu – je razočaravajuće.
Toliko u uvodu i o samom mjestu radnje. Hajdemo mi na samu radnju. Nakon već spomenute cuge dobrodošlice, bend kojeg smo zatekli na bini je bio «Zelena radost». Budući da sam tad tek se susreo sa uvjetima u kojima se proizvodi zvuk i uši se još nisu navike, jedva sam mogao raspoznati išta drugo od buke. Ono što se naziralo ispod buke me nije impresioniralo. Uopće. Nimalo. Čak štoviše. Svirka je ličila na najobičniju probu. Između pjesama se bend dogovarao što će dalje svirati, čak i ulazio među publiku po savjete. Tko zna, možda im je to dio scenskog nastupa. Ono što mi je privuklo pažnju je član benda. Točnije, članica. I to bubnjarica. Čuo sam i vidio ženske punk bendove. Čuo sam i vidio miješane punk bendove ali nikada još takav u kojemu je žensko za bubnjevima. I samo da znate, cura se ne boji udarati. Nikako ne bih volio biti bubanj tom bendu. Malo sam istraživao o tom bendu i naišao na jedan opis iz kojeg se može zaključiti da je riječ o nečemu neviđenom. Ono što je bend predstavio u Čakovcu se bitno razlikuje. Ok, jedan dio pripisujem uvjetima ali svejedno ostaje dojam da je spomenuti opis pisao netko tko nije baš sa obje noge na zemlji. Bilo je tu i pucanja žice, pa žicanja publike za žicu, pa posuđivanja gitare ali ništa što bi popravilo dojam.
Nakon njih dolaze jedini ženski punk bend u Međimurju – Antitoples . Tu se primjetio stanoviti pomak u izvedbi. Istina, i oni su bili ograničeni mogućnosću zvučnog sustava ali je to ipak bilo izražajnije od prethodnika. Dio pjesama ovog benda se sastoji od prepjeva Ramonesa što u principu nije loše jer znači da je riječ o zaraznim ritmovima i energijom. S druge strane, nije ni nešto extra jer je to urađeno već toliko puta. Uglavnom, ako volite čuti i naznake Ramonesa u pjesmama bili bi sretni s njihovom izvedbom. Ako vam to nije dosta ne bi bili sretni. Ja sam bio sretan :). Nastup su otvorili sa «Supžva Bob», prepjevom Blitzkrieg Bopa, meni osobno najboljom pjesmom ikad, igdje, ikako... Odsvirali su i «Nikad od pankera čovjek» da bi nastup završili sa još jednim prepjevom Ramonesa. Sheena je prekrštena u «Si na šank roke». Sama pjesma govori o ekipi koja nakon cuge dolazi u birtiju na zadnju rundu odakle ih tjeraju. Ali oni ne odustaju i stavljaju svi na šank ruke! Jako simpatična stvar. Mali tip, treba obratiti pažnju na «Hajde da ludujemo» koju ovaj bend izvodi. Da, riječ je o još jednoj obradi ali meni ova njihova obrada ima ono nešto. Što se tiče publike, mislim da ih je najviše bilo dok su cure svirale, čak i više nego na Gužvi. Cure su tako uspješno okončale nastup i prepustile binu drugima.
U najavi je stajalo da će i Alergija nastupati no nje nije bilo a razloge toga ću još pokušati saznati. Tako binu preuzimaju Osječani Gužva u 16-ercu. Ako ste ovaj tekst pročitali već do ovog mjesta znači da vam vjerojatno i ne treba predstavljati Gužvu. I oni su bili ograničeni razglasom ali se i kod njih vidjelo znatno poboljšanje izvedbe. Ipak su to iskusni svirači, sa mnogo ovakvih svirki iza sebe. A vjerojatno i puno boljih i puno gorih. Jasno se mogla prepoznati melodija u njihovim pjesmama koja je ublažavala onu iskonsku snagu gitare. Imaju odličnu međuigru glavne i ritam gitare koje daju poseban pečat svakoj pjesmi. Bio je tu i «Vođa plemena» i «Slavuj» i «Brigade» i «Materijalista» i «Zijevanje». Tu je i šutka ugledala svijetlo dana. Ali jebeš šutku u kojoj se ne možeš gurati. Opet spominjem minus ekipi za posjećenost. Ponekad mi se čini da bi Gužva trebala zauzimati mnogo jaču poziciju na sceni jer imaju s čim. To je ono što se zove «kikanje esova». Jedan su od onih bendova koje bih volio gledati barem jednom mjesečno. Naravno, stvari uvijek ne stoje tako. Čak rijetko stoje tako. Zato bez razmišljanja znam što mi je činiti kada su u dohvatu srebrno-sive kočije.
Oko pola jedan je bilo kad su završili nastup a mi se uputili nazad u Varaždin, prema Lavri gdje nas je dočekala ogromna gužva, vjerojatno zbog Trash Film Festivala. A Čakovec će nas vidjeti i iduće večeri kad će teren veteranima KUD Idijotima pripremiti domaći «KNC» i «Bakterije».
