Damir Avdić alias Diplomatz alias bosanski Psiho...jedinstvena je pojava na glazbenoj sceni u cijeloj regiji. Ne sjećam se kada se, uz iznimku Goribora, posljednji put pojavio netko na ovoj sceni s takvim originalnim pristupom glazbi. Avdić je, ako ste slučajno posljednjih nekoliko godina živjeli u spilji, gnjevni pjesnik, hardcore underground kantautor i sjajan tekstopisac koji nastupa sam s električnom Gibson LesPaul gitarom otfrljenom do ibera, izbacuje žestoke, sirove, prijeteće riffove i iskežen poput Baskervillskog psa laje svoje ogorčene stihove u kojima razotkriva lice i naličje današnje Bosne.
Genijalni autor koji je na neki način redefinirao pojam protestnog pjesnika s gitarom u ruci, sliku koju obično vezujemo uz Woodyja Guthrieja, Johnnyja Casha, ranog Bob Dylana ili, od novijih, Tracy Chapman ili Billy Bragga ali, uz svo dužno poštovanje, nitko od njih nije taj svoj prosvjed uspio uobličiti u takav bolni krik kao što je to uspio Avdić.
Neki ga se možda sjećaju kao lidera beskompromisne bosanske punk grupe iz 90-ih Rupa u zidu koja je nakon četiri albuma bacila ručnik u ring, a neki ga znaju kao suradnika tuzlanskog dub-reggae benda Defence, hip hopera Frenkieja ili rock benda No Rules kojima je gostovao na posljednjem albumu, no malo je tko mogao pretpostaviti u kojem će smjeru otići njegova solo karijera nakon što je 2004. objavio prvi album "...od trnja i žaoka" za Zdenka Franjića i etiketu „Slušaj najglasnije“ (a za koga drugog?). Bio je to soundtrack romana „Na krvi ćuprija“, koji je također objavio Franjić. Nakon kraće turneje po Hrvatskoj koja je bila popraćena panegiricima, uključujući i moju malenkost, za Avdića se zainteresirala slovensko-hrvatska etiketa Moonlee Records i pred nama je rezultat: njegov drugi album.
E sad, ako ste možda očekivali da će prelazak na veću etiketu (Moonlee nisu major label ali imaju široku i razgranatu distribucijsku mrežu diljem bivše države i šire) imati za posljedicu nešto ublaženijeg, smirenijeg Damira, malo ste se, kako bih to politički korektno rekao, „zajebali!¨ Album je snimljen u ljeto prošle godine u Tuzli u zajedničkoj produkciji Damira i Dragana Divjaka i ništa se zapravo nije promijenilo u odnosu na prvijenac: i dalje je to stari dobri Damir, sam sa svojim Gibsonom, i ništa drugo: jednostavno, sirovo, brutalno i – beskrajno dobro! Ako se palite na lo-fi spike, gdje ćete više lo-fi od ovoga? Čovjek sam uđe u studio, ušteka gitaru, pritisne „rec“ i – vozi Miško!
Već pogled na omot CD-a s mrtvačkom lubanjom ispod kape Che Guevare pokazuje da Damir nije odustao od prokazivanja modernog, otuđenog svijeta koji je pao kao žrtva globalizacije, divljeg kapitalizma, primitivne komercijalizacije, propalih revolucija, srušenih snova, religija koje vode ljude u ratove, ratnih profitera i političara. Njegova koncertna majica s prekriženim Che Guevarom već je legendarna, a njegov stav jasan: Che Guevara nije ništa drugo nego još jedan brand, poput Adidasa ili McDonaldsa, potrošena ikona salonskih ljevičara i revolucionara-barikadaša brzih na jeziku i kratke pameti.
Sam album traje tek 38 minuta tijekom kojih je raspoređeno 12 pjesama, ali 38 paklenih minuta koje vas vode na put kroz tamnu, neopjevanu stranu modernog bosanskog društva, neuljepšanu bilo kakvim kozmetičkim zahvatima ili zavodljivim svjetlima neonskih reklama. Gruba istina, ogoljena do kostiju. Od uvodne "Komunist vs. nju bosniše kultural revolušn tačka ba" pa sve do zaključne, „Baš“, Avdić nam svojim grubim, brutalnim glasom, surovim stihovima koji bez dlake na jeziku i poput skalpela oštro režu direktno kroz meso bez ikakve anestezije i jednostavnim, a moćnim i oporim gitarskim riffovima predstavlja svoj obračun s demonima vlastite prošlosti i sadašnjosti. Tu nema refrena, nema rima, samo gruba naracija i distorzirane gitare. I stav, odmetnički i buntovnički. Damir je, iako to vjerojatno nije htio, napravio konceptualni album koji kao niti jedan do sada ocrtava mračnu svakodnevnicu bosanskog poslijeratnog društva.
Pokušavati prepričati neku od njegovih pjesama besmisleno je otprilike koliko i pokušati slijepcu dočarati ljepotu Sikstinske kapele. Uostalom, nazivi pjesama mogu vam pokušati dočarati o čemu se ovdje radi („Mrtvi su mrtvi“, „Miran kao mina“, „Lijeni, spori, mrtvi“, „Revolucija je prošla“), baš kao što je besmisleno pokušati izdvajati neku od ovih tekstualno-glazbeno-vokalno ujednačenih pjesama. Nema tu glazbenog bogatstva, nema raskošne produkcije, samo zvuk ogoljene gitare koja dere skalp s glave slušatelja. Nema tu hitova, nema singlova, nema radijskih favorita, samo niz jada, čemera i crnjaka kojima nas Damir od prve do posljednje strofe zasipa.
Avdić ne krije da mu je jedan od najvećih uzora Ivan Goran Kovačić i njegova „Jama“, pa ako ste bili užasnuti dok ste čitali istoimenu pjesmu kao školsku lektiru, pripremite se da vas slične emocije obuzmu i prilikom preslušavanja ovog albuma. I njegova interpretacija nije ništa manje uvjerljiva: moćan i grub vokal koji uopće ne pjeva nego recitira, da bi potom posve iznenada njegov glas prerastao u bolan vrisak koji ledi krv u žilama. Bez obzira u kakvom tonalitetu „pjevao“ (tu doista o pjevanju teško da možemo govoriti), izražajan je i precizan. Psuje k'o Turčin, vrijeđa sve što mu smeta, ako postoji medalja za izravnost u lirici i pjevanju onda bi ju morao dobiti upravo Avdić i to s novim svjetskim rekordom koji čak ni Michael phelps ne bi mogao oboriti u bližoj budućnosti.
Ovo nije album za svakoga. Čak, pokušavam smisliti kome bi se od mojih prijatelja ili poznanika ovo moglo dopasti. Od toliko njih, pada mi na um možda njih pet ili šest. I to je u redu. Tih pet ili šest će po čitanju ove recenzije posegnuti za ovim albumom (ako već nisu) i nadam se uživati u njemu, a ostali neka se drže svojih konformističkih života obilježenih odlascima u hipermarkete, multiplekse i drugim ritualima potrošačkoga društva kojima robuju. Oni neće shvatiti ovaj album. Kvragu, neće niti pokušati!
Kojoj grupi vi pripadate?
Mrtvi Hadžo
P. S. Da biste ipak dobili makar neku sliku o kakvom liku je ovdje riječ, evo tekst pjesme „Revolucija je prošla“: „Revolucija je prošla mimo barikada / Pored onih koji su pjevali o njoj / Nnije imala strpljenja/ premalo akcije previše refrena / Revolucija je prošla, jebala majku demonstrantima / nije ih vidjela od zastava, nije ih čula od parola / Revolucija je prošla bez reklama i sponzora / išla je za onima koji su bili spremni da plate / revolucija je prošla / rimovala mrtve s onima kojima nije bilo do pjesme / revolucija je prošla / mimo revolucionara otišla s onima koji nisu znali što čine / ali su morali da učine / revolucija je prošla, ostale su barikade / da se slikamo, da se lažemo“. GENIJE!!!
http://www.myspace.com/damiravdicc
http://moonleerecords.com/
Recenzija debi albuma „...Od trnja i žaoka“: http://www.groupie.hr/index.php?stranica=sadrzaj&id=255
Recenzija koncerta u Spunku: http://www.groupie.hr/index.php?stranica=sadrzaj&id=1540
Recenzija nastupa na Art & Music festivalu 2008:
http://www.groupie.hr/index.php?stranica=sadrzaj&id=2656
