Zagrebačka je Močvara, nakon rasprodanog Mars festivala u utorak 1.6. godine gospodnje 2010. odlučila ponuditi svojim posjetiteljima nešto što se komotno može nazvati večer americane. Kad kažem americane tada ne mislim na album američke grupe The Offspring, već na glazbeni podržanr rock glazbe. Ovu večer su obilježili nastupi dvaju bendova, jednog hrvatskog i jednog (vidi iznenađenja) američkog. Pa krenimo redom.
Prvi je na redu bio riječki četverac My Buddy Moose koji se na hrvatskoj klupskoj i rock sceni etablirao kao najbolji domaći predstavnik u kategoriji americane. No losovi svoj glazbeni izričaj uspješno šire i u druga područja koja su utjecala na taj isti glazbeni izričaj, tako se u njihovoj glazbi mogu čuti primjese garage rocka, countryja, rockabillyja i klasičnog rock 'n' rolla, ali sve zapakirano u paket koji se najčešće označava kao već ranije spomenuta americana. Ovdje su bili u ulozi predgrupe jednoj legendi americane, Howeu Gelbu i njegovom matičnom bendu Giant Sand, ali o Howeu će biti riječi kasnije, sada da se vratim na My Buddy Moose.
Dakle, njihov nastup, koji je počeo za minimalnim kašnjenjem od 10-ak minuta (pohvala s moje strane), a koji je trajao kojih 40-50 minuta je bio drugačiji od dosadašnjih njihovih nastupa kojima smo mogli svjedočitit u njihovim zadnjim nastupima u Zagrebu. Ovaj je malo vukao na žešći garažni rock sa laganim primjesama psihodelije, a cijeli je nastup otvoren starom uspješnicom ''Streets'' s njihovog albuma prvijenca, a nastavljen je sa jednakom dobrom uspješnicom ''Bad Day'' (također sa prvog albuma). Nakon njih je uslijedila jedna od najboljih stvari s novog albuma ''Wonderful Feeling of Emptiness'' – odlična i mračna ''Something to Cry about'', a nakon nje njihovi najnoviji singl za koji bi uskoro trebao biti gotov i videospot – ''Scarry Feeling''. Bile su tu još malo žešće pjesmice kao što su ''I Know I've gotta Stop'' i ''Now She's Lonely'', a drugi dio, kako su to sami losovi nazvali ''country za siromašne'' je otvoren sa ''Finally'' da bi je popratila meni osobno vrlo draga ''Ocean''. Svoj su nastup završili sa dvije brze i žestoke obrade od kojih posebno valja izdvojiti zadnju, ''Waiting around to Die'' koju su momci izimprovizirali do dobrih 8 minuta tijekom koje su doslovno izvlačili zadnje slobodne elektrone iz svojih gitara (i mandoline u Matkovu slučaju). Bilo je tu sviranja sa pivskom bocom, prčkanja po pojačalu tako da je malo falilo da Matko u stilu Hendrixa kleči na koljenima dok gleda kako mu mandolina gori (srećom nije to učinio). Uglavnom, pomalo drugačiji nastup My Buddy Moosea koji je publika jako dobro prihvatila, a koji je lijepo uveo sve nas u koncert Giant Sanda. Jedino mi je žao što nisam čuo izvedbu ''When I Say'' na kojoj se, prilikom snimanja albuma, bendu priključio i sam Howe Gelb na gitari, ali očito ću zato trebati čekati neka druga (i bolja) vremena.
Jedno osvježavajuće pivo i odaziv prirodi kasnije na scenu je stupio Howe Gelbi njegov Giant Sand. E sad, ja se unaprijed ispričavam što neću previše spominjat nazive pjesama jerbo nisam s njima toliko dobro upoznat, a nisam nigdje vidio neku set-listu pa da je poslikam, ali ću nastojat reći one što sam prepoznao. Dakle, Giant Sand, što je inače skraćenica od Giant Sandworms, a koji je inače dolazi iz mjesta Tucson u američkoj Arizoni, je po drugi put svirao u Zagrebu, ovaj puta djelomice promovirajući svoj najaktualniji album ''ProVISIONS'', iako činjenica da je album objavljen 2008. ne ide baš u prilog tvrdnji da je aktualan, posebno u ovom današnjem svijetu brzih informacija. Prva stvar koju je Giant Sand izveo je trajala dobrih 10-15 minuta, a pokazala je sve što možemo očekivati, barem u glazbenom smislu. Kao i mnoge pjesme koju su tu večer izveli, i ova je krenula jednostavno, sa čistim tonovima da bi kasnije završila u buci i glasnim akordima nastalih miješanjem zvuka dviju električnih gitara, orgulja i ritam sekcije basa i bubnjeva. O čemu Giant Sand pjeva? Da citiram samog Howea koji je nekoliko puta ponovio ''This is a song about love...and its ramifications.''. Moram u prvom napomenuti lik i pojavu Howea Gelba. Čovjek koji u licu pomalo liči na Pjera Žardina, a koji zvuči kao prava cool faca (duboki glas i jasni midwestern naglasak), koji je bio pravi showman koji je odlično komunicirao s publikom i šalio se na svoj vlastiti račun, a koji je pokazao i zavidnu vještinu sviranja. Nakon nekoliko pjesama izvedenih u punom sastavu, dio bedna se povlači, a na stageu ostaju Howe (koji prelazi za klavir), Thoger T. Lund na basu i Peter Dombernowsky na bubnjevima te izvode nekoliko blues-jazz skladbi kojima, eto, ne znam točno ime. Od pjesama koje sam prepoznao bilo je nekoliko njihovih sa zadnjeg albuma, a to su ''Can Do Girl'' (koju su započimali nekoliko puta jer je Howe nekoliko puta fulao početak), ''Increment of Love'' i ''Thin Line Man''. Bilo je tu i nekoliko obrada besmrtnica Johnny Casha kao što su ''San Quentin'', ''Ring of Fire'' i ''Folsom Prison Blues'' (pokušali su izvesti i ''I Walk the Line'', ali je pokušaj propao) – je li to bilo potrebno budući da Giant Sand ima 25 godina diskografske prošlosti je pitanje, ali ja nikad neću odbiti dobru obradu Casha. Bend je pokazao puno energije (što je respektabilno za tako... nazovimo ih iskustveno bogate ljude), jako dobro sviračko umijeće i usklađenost (što ne iznenađuje, s obzirom na godine postojanja) i pružio je odličnu zabavu svim prisutnima. Howe se pokazao kao odličan zabavljač, s puno karizme i jako dobrim glasom i zavidnim sviračkim mogućnostima, a ni ostatak benda nije kaskao. Samo radi formalnosti, da kažem da je njihov nastup ukupno trajao kojih sat i 40 minuta te da je sve završilo oko ponoći.
Sve u svemu, bilo je jako jako dobro. Činjenica da sam idući dan morao na faksu izložiti seminarski rad relativno neispavan, propustiti jedno predavanje i trpjeti bol u nogama cijeli dan me neće pokolebati da kažem da je odluka da odem na ovaj koncert bila jako dobra – odlična čak.
Brkovi @ Brazil, Zagreb, 10.09.2009.
