Odakle početi, od repa ili glave pitanje je sad? Deep Purple i predgrupa Kaitner Z Doku su odradili koncert kakav se pamti, bilo je fenomenalno i na početku i na kraju, a je li bio bolji rep ili glava vidjeti ćete ako pročitate ovaj tekst, osim ako niste bili jedan od sretnika na koncertu.
Svemu tome može svjedočiti nekih nekih 4-5 tisuća ljubitelja dobre glazbe, raznih žanrova od bluesa, rocka, hard-rocka, klasike, metala raznih podžanrova, starih i mladih, no za veliku većinu Deep Purple je jedan od bendova koji morate poslušati uživo. Zapravo sam iznenađen lošom promocijom i/ili malim odazivom jer moglo je stati još dvije tisuće ljudi u dvoranu Doma Sportova. Trebalo je biti i više publike na koncertu jednog od bendova koji su izmislili heavy metal, a ne mogu se obuhvatiti samo njime. To je bend čiji članovi i bivši članovi sa svojim drugim projektima skupno imaju više hitova nego li Hrvatska ima otoka. Oni koji su došli sudjelovali su u koncertu ravnopravno s bendom stvarajući veličanstvenu atmosferu Rocka(namjerno velikim slovom) koji pokazuje da još uvijek vlada nad drugim žanrovima, ali se i s njima uspješno isprepliće, evoluira pred našim očima i ušima te uvijek ostaje vjeran svojim korijenima.
Oni koji su bili željni imali su prilike prije koncerta upoznati i gitarista Stevea Morsa u Boogaloo-u na glazbenoj klinici. Steve Morse je s pravom čak pet puta bio proglašen najboljim gitaristom godine od strane časopisa Guitar Player. Čovjek je jednostavno virtuoz na gitari, sa Purplima je od 1993. godine kad je zamijenio Satrianija koji je privremeno popunjavao mjesto nakon odlaska Ritchie Blackmora. Prije karijere u Deep Purplima, svirao je u Kansasu, Dixie Dregsu, solo i osim gitare svira još mnoštvo instrumenata od kojih mi je najdraži primjer sviranje violine u Kansasovoj pjesmi „Dust in The Wind“.
No dosta o gitaristu Purpla jer ću ispasti preveliki groupie i vratimo se na koncert.
Predgrupa Kaitner Z Doka je odradila odličan uvod u Purple i stvarno taj hrvatsko-austrijski bend rastura instrumentalistički. Žanrovski ga je poprilično teško odrediti jer ima fusiona, rocka, jazza, bluesa, klasike, funka, a vjerojatno sam nešto još i izostavio, što se nevjerojatno dobro uklapa i stapa u skladbama koje su nam prezentirali u mrvicu prekratkom ali zato odličnom nastupu. Tko ih bude želio poslušati vjerojatno će imati prilike već ovo ljeto poslušati ih uživo na nekom od manjih koncerata koje planiraju ili može pričekati koncert koji pripremaju u studenom u Lisinskom sa Jonom Lordom i Orkestrom HRT-a.
Inače članovi Kaitner Z. Doka (gitara), Bernhard Welz(bubnjevi) i Martin Modl(bas) su svirali i surađivali sa Ianom Paiceom (Deep Purple), Jonom Lordom (bivšim članom Deep Purplea) i sa Don Aireyom (Deep Purple) te su nastupili na zahtjev samih Purpla kao predgrupa. Članovi trija surađivali su sa brojnim drugim vrhunskim glazbenicima iz Pink Floyda, Tota, Scorpionsa... a osnivač grupe Kaitner Z. Doka, inače po rođenju Dubrovčanin, osim stvarno brojnih svjetskih imena svirao je sa Goranom Karanom i Tonijem Cetinskim, a karijeru je počeo u bendu „Crna udovica“.
Nakon odlično odrađenog uvoda , publika nestrpljivo čeka zvijezde večeri i kako se bliži nastup ljudi pokušavaju dograbiti što bolja mjesta. U fan pitu je iskreno moglo biti i veće gužve za ovako dobar koncert, ali zato je publika malobrojnost nadoknadila svojom energijom i nekako uspijevala cijelu vrijeme nastupa ostaviti dobar dojam. Početak je bio „pravo u sridu“ sa odličnim Highway Starom koji je brzo zagrijao publiku nakon poprilične pauze između bendova. Pjesma je ostavila dojam da će i dalje nastaviti žestoko, no potom su Purpli ipak malo prigušili vatru sa par lakših stvari poput „Maybe I'm a Leo“ i naslovne stvari njihovog zadnjeg albuma „Rupture of The Deep“ da bi je potom ponovno raspalili sa vatrenom kuglom („Fireball“) koju su bacili u publiku.
Već spomenuti gitarist Steve Morse je svojim solom razveselio i zadivio brojne ljubitelje gitare, i to čak ako me pamćenje služi dva tri puta podužim solom. Klavijaturist Don Airey je također pokazao svoje nevjerojatno raznoliko umijeće na klavijaturama i poigrao se sa raznim stilovima glazbe u poprilično impresivnom rasponu , rocka, progresive, psihodeličnog rocka, klasike, nekih dijelova koji su podsjećali neodoljivo na glazbu sa starih konzola za videoigre te je ubacio čak i segment pjesme Ljubav se ne trži što me prvo malo zbunilo, a kasnije nasmijalo jer sam vidio da nisam bio jedini koji je to čuo. Don Airey je snimio i album sa Divljim jagodama na engleskom Wild Strawberries koji je imao pjesmu Fire On The Water čiji naslov podsjeća neodoljivo na Smoke On The Water, sličnost je vjerojatno bila namjerna kao i njegovo ubacivanje malog djelića pjesme poznate domaćoj publici. A Purpleovci pokazuju da se vole dobro zabavljati i igrati te da im glazba nije samo još jedna dužnost i rutina već žive za glazbu i publiku.
Možda najmanje prilike da se istakne solom imao je bubnjar Ian Paice, kojem svojom tehnikom i opuštenošću ne mogu parirati ni mnogi mlađi iskusni bubnjari, ali bez njega ne bi bilo ni Purpla kakve poznajemo, za koje se nadam da će ih upoznati brojne buduće generacije, posebno uvijek vrhunsko i energično bubnjanje tog skromnog genija iz pozadine.
Između izvrsnih solaža je bilo nekoliko uglavnom laganijih ali zanimljivih stvari poput Mary Long, Lazy, No One Came, a posebno bi izdvojio „Sometimes I Feel Like Screaming“ pjesma koja je krenula iz impresivnog sola Steve Morsea i u kojoj je pjevač Ian Gillan kao da želi pokazati da mu se još vrišti i njegovo pjevanje tu zvuči uistinu odlično, možda nije u rangu vrištanja u Child in Time, već je malo prigušenije ali ova pjesma jako dobro ocrtava duh starih Purpla koji još uvijek živi.
Pjesma koja je dala novi polet koncertu Perfect Strangers, koja je bila pravi kako audio tako i vizualni doživljaj sa svjetlima koja su se palila i gasila u skladu sa ritmom odličnog basa Rogera Glovera, u tom moćnom zvuku basa se stvarno osjetila snaga zbog koje su nekoć proglasili Purple najglasnijim bendom u Guinnessovoj knjizi rekorda. Ovi Purpli nisu bili toliko glasni, ali zato se još osjeti energija na kojom mogu itekako parirati pa čak i nadmašiti koji put puno razvikanije Stonese i AC/DC. Purpli kao da su se čuvali za kraj jer slijedi „Space Truckin' i na „kraju“ „Smoke on the Water“ gdje je publika očekivano u savršenom suglasju sa pjevačem Ianom Gillanom otpjevala pjesmu. Kad je cijela inače sjajna publika konačno bila na vrhuncu bend za bis izvodi drugi dio najboljih stvari koje čuvanih za kraj, „Hush“ i „Black Night“ između kojih je u savršeni glazbeni sendvič sendvič upao bas solo Rogera Glovera.
Publika je dobila očekivano odličan koncert koji je završio sa fantastičnim završetkom. Publika je bila željna još, ali je otišla s osmjehom na licu sa skoro dva sata vrhunskog spektakla jednog od bendova koji je preoblikovao glazbeni reljef ovog planeta i čiji utjecaj seže od rocka, jazza, hard rocka i heavy metala koje su pomogli stvoriti, ali i dalje od glazbe. Deep Purple je oblikovao brojne generacije u zasad više od četiri desetljeća svirke, što se najbolje vidjelo među vrlo šarolikom publikom.
Sveukupno ništa manje se nije moglo ni očekivati od takvog koncerta. Koncertu bih dao ocjenu 9/10, u usporedbi sa potencijalom Deep Purpla 8/10, ali malo se takvih koncerata događa u Hrvatskoj i to bi mogao biti najbolji koncert te vrste koji će se dogoditi u idućih 10 godina u našim krajevima. Ovo im je zadnja turneja, osim ako se ne predomisle. Sa starim rockerima se nikad ne zna, želja za sviranjem im često ne da mira pa sviraju sve do zagrobnog života, a neki bi se možda i vratili iz njega da mogu odsvirati samo još jedan koncert „uživo“.. Smo mi je malo žao što koncert nije bio mrvicu duži, kao i koncert odlične predgrupe Kaitner Z Doka za koju se nadam skorom ponovnom slušanju.
Ja sam otišao s koncerta pjevušeći pjesme za što ću vjerojatno raditi još koji dan, ali pjesme koje neću moći izbiti iz glave cijeli život, za koji se nadam da će biti dugačak i plodan. Tko zna možda jednom bude i stogodišnjaka groupija Deep Purpla.
