T-Mobile inmusic festival, 1. dan @ Jarun, Zagreb, 22.06.2010.

Nakon jučerašnjeg uvoda s nultim danom, danas smo dobili cjelodnevno festivalsko druženje s bendovima različitog profila. Čak nam je i vremenska prognoza išla na ruku te nije donijela novu kišu s kojom bi se Otok mladosti na Jarunu pretvorio u još veću kaljužu. Također je i vjetar oslabio, tako da su vremenski uvjeti bili još jedan preduvjet za dobar festivalski dan.

No, krenimo od početka. Nakon jučerašnjeg kašnjenja na početak nultog dana, danas sam se iskupio došavši pred ulaz u točno 17:00 sati. Nakon što su nas pustili unutra, brzo sam obišao područje da snimim najbolja strateška mjesta za popiti, pojesti i što prije preći put od stagea do stagea. Kao i prošle godine, imali smo tri stagea – glavni T-Mobile, srednji – Sony Ericsson te najmanji i najizoliraniji – Tuborg green stage. Dok je glavni rezerviran za zvijezde večeri, preostala dva uglavnom ugošćuju nešto manje poznata i atraktivna imena.

Prvo sam skoknuo do srednjeg stagea gdje su svoj nastup započinjali splitski bend In-The-Go (bivši Indigo) koji su u jednom trenutku svoje karijere odlučili pjevati na engleskom jeziku (umjesto na hrvatskom, naravno), otkuda je i došlo do promjene imena. Trebam naglasiti da sam na početku dana podjednako skakao od stagea do stagea, dok sam se kasnije prebacio uglavnom na glavni stage. Tako sam u početku svaki bend pogledao po kojih 20-ak minuta te na osnovu toga temeljim svoje subjektivne dojmove. Kao što sam rekao, In-The-Go pjevaju na engleskom (prvi minus – jednostavno mi nije jasno zašto većina mladih bendova uporno pjeva na engleskom, još posebice vrstu glazbe kakvu pjeva na tisuće kvalitetnijih bendova u svijetu – nije valjda da misle da imaju ikakve šanse), a sviraju neku vrstu modernog indie pop-rocka, s gitarama u prvom planu i nasnimljenom bas dionicom (još jedan minus). Nimalo inventivan bend, zvuči kao hrpa stvari koje ste možda čuli negdje na radiju i za pola sata ih zaboravili. Takva im je i glazba – ničim se ne ističe i brzo pada u zaborav. Idemo dalje.

Na glavnom stageu počinjao je bend Zakon Neba koji su (ako sam dobro informiran) nastup zaslužili glasovima publike (koja očito nije bila na festivalu jer ih gledalo manje ljudi nego što stane na prste obje ruke). Očito imaju dobru bazu obožavatelja jer ni po čemu ne zaslužuju biti ovdje. Pjevaju ono što se zove christian rock – samo ime kaže da je to rock glazba s kršćanskom tematikom. Moram priznati da ne mogu točno zamisliti njihovog prosječnog fana – tematski ne odgovaraju jednom ovakvom događaju – dok ih po vrsti glazbe ne možete strpati u klasične duhovne bendove koji pjevaju Njemu u čast. Sviraju čvrsti rock s glasnim gitarama i ne mogu ih zamisliti kako u nekoj crkvici zabavljaju rulju između molitava. Nakon par pjesama sam se prebacio dalje.

Na najizoliranijem stageu nastupali su livanjski bend Andrija koji su uspjeli skupiti najve63;u vojsku fanova od ova tri početna benda (brojka se već vrtjela oko nekoliko desetaka). A što sviraju – recimo da zvuče kao Rage Against The Machine koji umjesto socijalno angažiranih stihova naglasak bacaju na dobru zajebanciju. Nije loše, ali nisam previše ni oduševljen. Definitivno su zaslužili najviše publike u ranim satima festivala.

Ubrzo sam se prebacio do Heroine – još jednog hrvatskog benda koji ne znaju napisati pjesmu nego na engleskom (barem se nisu u pola karijere odlučili na taj pothvat kao In-The-Go), iako im naziv benda ima lokalni prizvuk. Oni već i izgledaju kao ozbiljniji bend i zvuče jednako dobro. Štoviše, jako dobro. Sviraju neki prljavi psihodelični blues-rock i definitivno ih se isplati pogledati.

Nakon kratkog zadržavanja na Heroini, prebacio sam se do Bo, srpske kantautorice s akustičnom gitarom i usnom harmonikom za koju sam se uplašio kako će nastup prilagoditi ovako velikoj pozornici. Na sreću, Bo se snašla na način da je oformila prateći bend na akustičnoj gitari i bubnjevima koji je njenim pjesmama dao novu dimenziju i puno bogatiji zvuk. Moram priznati da me njen nastup ugodno iznenadio jer radi se o zaista kvalitetnim storytelling pjesmama koje se s lakoćom slušaju i gutaju. Bo je zaslužna i za prvo uništavanje pojačala na festivalu – i to s akustičnom gitarom!

Za to vrijeme na Tuborg Green stageu do sada najbrojniju publiku zagrijavali su stari dobri Deafness By Noise sa svojim hard core punkom, koji je izmamio prvo poganje u blatu ovog dana. Dosta su bili raspoloženi te su čak i želje ispunjavali u dijelu nastupa kada su odlučili svirati pjesme svoje mladosti – odnosno hard core i punk standarde 80-ih godina.

Nakon što sam ukratko opisao nastupe ovih šest bendova (koji su ipak služili kao zagrijavanje prije ozbiljnih nastupa), htio bih samo prigovoriti da onaj tko je sastavljao line-up ovih (nazovimo ih) manjih bendova, kao da nije u toku s trenutnim rock zbivanjima na ovim prostorima. Tu prvenstveno mislim na dosta zakinutu srpsku rock scenu koja je za nekoliko koplja bolja od svih regionalnih rock scena zajedno i koja je definitivno morala biti zastupljena sa više bendova od već navedene Bo (njen je nastup ujedno bio i najkvalitetniji od do sada nabrojanih bendova). Da tu nema mjesta za Repetitor, Petrol, Nežni Dalibor, Goribor, Veliki Prezir i druge, to je zaista šteta. Preporučam sastavljačima line-upa da sljedeće godine malo prošire horizonte.

No, da ne prigovaram dalje, idem na jedan od najboljih nastupa večeri – Bambi Molesters. Već svi znaju da su siščani najbolji hrvatski izvozni proizvod (nakon Severininog pornića) te da spadaju u sam vrh regionalne rock scene. Dugo ih nisam gledao uživo i samo moram reći da im je zvučna slika proširena s klavijaturama (Luka iz My Buddy Moosea) te trubačkom sekcijom još bolja i da ih je zaista užitak slušati i gledati (prvenstveno mislim na Ladu koja je vjerojatno najseksipilnija basistica koju sam vidio uživo). Pametno su se posložili na bini na kojoj su u prvi plan gurnuli Ladu i zaista suvereno vladaju svojim područjem. The sound of cool – kako bi rekao moj kolega David Manning.

Nakon pola sata na Bambijima, prebacio sam se na glavni stage gdje je započinjala Morcheeba. Moram navesti da mi je ovo bila iznimno teška odluka jer sam s jedne strane morao napustiti genijalne Bambije, dok mi se s druge strane nudio hipnotizirajući trip-hop Morcheebe. Osjećao sam se kao dijete koje u svakoj ruci ima po sladoled pa ne zna da li bi se zasladilo čokoladom ili vanilijom. Ipak, profesionalizam je u meni prevladao te sam se osjećao dužan vidjeti kako Morcheeba zvuči 5 godina (čini mi se) nakon što su zadnji put posjetili Zagreb. Za one koji ne znaju, zavodljiva Skye Edwards vratila se u bend nakon neuspjele solo karijere, ali se uopće ne osjeti par godina izbivanja u njihovom nastupu (kao vožnja biciklom). Morcheeba je vrhunski odradila svoj nastup sa svojom mješavinom trip-hopa, soula, bluesa i countryja. Čini mi se da je po broju posjetitelja velik dio ekipe sa Bambija odlučilo sreću potražiti ispred glavnog stagea.

Ipak, nakon pola sata Morcheebe, vrag u meni nije mi dao mira te sam se vratio do srednjeg stagea da vidim da li je opao intenzitet koji su Bambiji nametnuli. Vraga – dolazim do stagea i što sam zatekao – Dalibor pjeva (!!!) „California sun“ (žešća, pretpostavljam Ramones verzija) i ostao sam paf! Pred sam bis Dalibor pozdravlja publiku i zahvaljuje se onima koji nisu pobjegli na Morcheebu (ups!) te slijedi ekstatični, gotovo psihodelični bis u kojemu su svi došli do vrhunca – Luka je nogama svirao klavijature, Lada se previjala ispred Hrvoja na bubnjevima zbog čega je on vjerojatno još jače bubnjao, trubači su ostajali bez daha… U svakom slučaju – kapa dolje na sjajnom nastupu.

Prije povratka na Morcheebu, na brzinu sam skoknuo do Tuborg Green stagea gdje su taman završavali One Piece Puzzle. Nažalost, morat ću ih vidjeti nekom drugom prilikom. U svakom slučaju, primjetio sam da su okupili impresivan broj ljudi na svom nastupu. Svaka čast. Da se vratimo na Morcheebu, taman sam stigao na vrhunac večeri – „Be yourself“ i „Rome wasn't built in a day“ kojim su završili svoj nastup i prema licima ljudi činili su mi se zadovoljni. Tako mi i treba kad sam neodlučan. Prvo sam se grizao zbog toga što sam propustio srednji dio Bambija, pa što nisam uspio barem na kratko pogledati One Piece Puzzle, a sada i što sam propustio dobar dio Morcheebe. No, to je jedna od boljki festivala ovakvog tipa i s tim se treba pomiriti. Nakon toga sam čvrsto odlučio da ću se od glavnog stagea micati samo u slučaju najveće nužde.

Prije nastupa LCD Soundsystema taman sam imao vremena vidjeti otvaranje Audio Bullysa (nimalo impresivno) i Rise Against (jako impresivno – krcat prostor ispred stagea). No, brzo sam hitio prije nego su James Murphy i ekipa krenuli prašiti svoj zarazni dico-dance-punk. Ipak im je ovo zadnja turneja i bilo bi zaista glupo propustiti to. I čim su počeli, nisam zažalio. Već od samog početka svima su dali do znanja da ova ekipa ima ritam u najmanjem prstu. Sve što naprave je popraćeno tako zaraznim ritmom i grooveom da je to neopisivo riječima. Tijelo se samo giba, što je i činila većina prisutnih. Naravno, sada je već broj posjetitelja narastao između 10-15 tisuća od kojih je većina pratila ove njujorške genijalce. Sam nastup je imao nekoliko vrhunaca („Daft Punk…“, „All my friends“, „Losing my edge“ – koja je jedina izvedena na bisu), jedini minus bi mogao dati kratkoći koncerta koja je iznosila sat i petnaest minut (većina ekipe je očekivala još jedan bis koji eto nije došao). Sjajan nastup ovih magičara ritma uz jedan mali minus.

Kratak izlet do !!! (jako dobro otvaranje, ekipa koja je ostala do kraja kažu da su ponovili sjajan nastup od prije par godina – iako mi nije jasno što su baš njih u tako kratkom razdoblju ponovo dovodili) i hitam nazad do glavnog stagea gdje je počinjao Billy Idol (Pendelum sam svjesno preskočio – ipak ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme). O glazbi i pojavi Billy Idola možete misliti što god hoćete, ali tip je bio jedna od najvećih zvijezda 80-ih godina i još uvijek se dobro drži. Meni osobno ta glazba budi nostalgiju za minulim vremenima i početkom 90-ih kada sam kao mladi dečko od starijeg buraza poslušao hitove Billy Idola i to mi je bila prva ozbiljnija rock glazba s kojom sam se sreo. Još kada je moju pubertetsku maštu raspalio fenomalni spot za „Cradle of love“, Billy mi je bio car. Bio je naravno, ključna riječ, jer riječ je o glazbi koja definitivno spada u prošlost i uz par evergreena koji stare sa stilom, ipak je riječ o koncertu koji nije bio neki vrhunski glazbeni doživljaj. Billy se sjajno drži za djedicu od 54 godine, Steve Stevens i dalje izvodi vratolomije na gitari, ali sredina koncerta je bila pomalo zamorna (prvenstveno gdje je pjevao pjesme Generation X – koga je briga za to?). Još kada se sjetim barem 5 boljih pjesama koje je bez problema mogao staviti na set listu- rulja bi se sigurno odvalila na njih. Pošteno je on odradio svoj trkački dio i publika je djelovala zadovoljno jer su ipak završili i počeli s velikim hitovima, ali mislim da je svirka ipak bila malo zamorna.

Nakon Billyja sam se odlučio poštedjeti Dj-eva nakon dugog i napornog radnog dana te sam otišao kući spavati (nakon napisanog izvještaja, naravno). Sutra se čujemo s impresijama s drugog dana koji bi (barem po line-upu) trebao biti kvalitetniji od današnjeg iako je i prvi dan Inmusic festivala bio jako dobar. Prvenstveno LCD Soundsystem i Bambi Molesters.

Art Vandalay