Da me puškom natjerate, ne bih se mogao sjetiti gdje i kada sam prvi put čuo za Zorana Predina. Uvijek je nekako bio tu. A sjećanje mi, fala bogu, seže i u koju godinu prije nego što smo, probudivši se s crnim podočnjacima od prespavljivanja, dočekali svoj devetstoljetni san.
Spominjao se on, spominjao se Lačni Franz - znao sam ja za njih - pa ipak slučaj je htio da ni jedan njihov album ne dospije u moje ruke, sve tamo negdje do novog milenija, kad sam lutajući internetom skinuo, lako moguće najbolji živi album ikad snimljen na zapadnom Balkanu, "Petnajstletnicu v živo".
No, hajde, ako se baš natjeram, prva slika koje se sjećam je naslovnica jedne plave devetke Večernjaka, na kojoj je bila njihova slika na svirci u Kulušiću. Bila je to '94 ili '95 i bio je to, čini mi se, prvi poslijeratni dolazak benda u Zagreb, što se, eto, poklopilo i s raspuštanjem benda. Novi val te '95 nije bio tako daleko kao danas, i nije zahtijevao nikakvu reanimaciju ili retromaniju, te je Franz bez puno muke napunio Kulušić tri večeri za redom.
Druga slika bit će Zoran Predin u ulozi najavljivača - danas sasvim objektivno - jednog od najbitnijih i prijelomnih koncerata Đorđa Balaševića, onog u ljubljanskoj dvorani Tivoli u jesen/zimu 1994. Otkrivao sam tih kasnih devedesetih sociološku dimenziju lika i djela Đorđa Balaševića i pomislio sam, dovraga, ako ga ovaj lik najavljuje, sigurno nije ni on za baciti.
Da itekako nije za baciti potvrdilo se kada sam, također krajem devedesetih, pročitao crticu u nekim novinama kako je bio član, ili možda čak predsjednik, neke kulturne ili nevladine organizaci
je, koja je digla glas protiv (da li institucionalne, zakonske, verbalne, očite ili tinjajuće – ne znam) ksenofobije i diskriminacije prema kulturnim radnicima iz bivše Jugoslavije u Sloveniji. Žao mi je što danas nemam više podataka o tome – Google mi nažalost nije puno pomogao u pokušaju rekonstrukcije te epizode.
A da definitivno nije za škart, već za stavljanje na pijedestal, potvrdio je prije 3 ili 4 godine gostovanjem u emisiji HRT-a „Nedjeljom u dva“. U jeku je baš bila jedna od kriza u hrvatsko-slovenskim odnosima koja iskoči s vremena na vrijeme, kada jednoj ili drugoj strani zatreba koji poen unutar njihove političke scene, a Predin je u tih 60 minuta demonstrirao takvu zrelost, umjerenost, mudrost i individualnost da sam po završetku emisije poželio zagrliti ga i poljubiti, onako kako sin zagrli i poljubi tatu kad mu ovaj kaže «ma ne sekiraj se sine, biće to sve u redu».
Dobro, reći ćete, u redu, dokazao si da Zoki zaslužuje da ga pozovemo za stol i zavrtimo mu rundu-dvije, ali, što je s muzikom?
Nakon raspuštanja Lačnog Franza krenuo je u solo vode, bitno drugačije obojene od prijašnjih bendovskih voda. Električnu gitaru zamijenila je akustična, na mjesto električnog basa došao je kontrabas i zvučna slika je postala bliska onome što bi amerikanci stavili u fijoku sa natpisom AOR (Adult Oriented Rock). Mada je rocka bilo sve manje, a počele su isplivavati primjese jazz, swing, salsa, latin, pa čak i mrva blues glazbe...
No, pokazao se to kao dobar potez, jer je publika, vjerojatno ista ona koja je voljela Franza, samo malo starija, pokazala interes i odobravanje za novo Predinovo ruho.
Popis prateći
h Predinovih glazbenka od Franza na ovamo je pozamašan: Ambasadorji užitka, Mar Django kvartet, Šukar, Gypsy Swing Orchestra, Žive legende, Adijo pamet orkester, ali svi su bili na liniji zrelije Predinove zvučne kulise. Koncerti u Zagrebu bili su vrlo česti i vrlo redoviti, gdjekod čak i dvaput godišnje, pa je odličan suživot Predina i Zagreba nastavljen i održan i do današnjih dana.
Upravo sa Gypsy Swing Orchestra pojavio se Zoran na vratima Tvornice ovaj put. A u naramku kao poklon imao je album naziva „Za šaku ljubavi“, kompilaciju svojih pjesama prepjevanih na hrvatski, a sve u izvedbi eminentnih (reklo bi se) hrvatskih pjevačkih zvijezda. Ako me pamćenje ne vara, prije kojih osam godina gledao sam ga na nekoj od glazbenih emisija hrvatske televizije kako najavljuje skoro snimanje albuma na hrvatskom jeziku. Do toga nije došlo, tko zna zašto, sve do ove godine.
Glavni promotivni koncert održan je u Lisinskom u proljeće, no njega sam zbog previsokih cijena ulaznica (kako to inače biva u Lisinskom) odbio pohoditi. No, srećom, Predin je odlučio upriličiti malo ogoljeniju verziju tog koncerta, u malo opuštenijoj atmosferi, onako, za raju. Znači, bez socijalistički dizajniranih holova i predvorja Lisinskog, i srećom bez plejade gostiju od kojih su se ionako – recenzije albuma su potvrdile – rijetki pokazali na razini...
Predin je, dakle, sve pjesme s "hrvatskog" albuma otpjevao sam (izuzev jedne, ali o tome na kraju), što kod publike i nije izazvalo neke ekstatične ovacije kako bi to površni promatrač mogao očekivati. Jer, zašto bi Predin uopće prepjevavao svoje pjesme na hrvatski? Da se približi široj publici, dabome. Da se više vrti n
a radiju. E pa, oni koji su neku večer došli u Tvornicu ne spadaju u takav profil publike.
Oni koji su došli publika su slična onoj (ako ne i ista!) koja godinama vjerno pohodi Zoranove koncerte u Zagrebu, kojima ne treba medijska pompa i halabuka o koncertu, e da bi pomislili, "joj baš kul, moram ići na koncert". Publika koja nije "široka", ne voli estradu, nego voli kantautora koji se također uglavnom drži podalje od estrade. Puna Tvornica preko novog teksta pjesme koja se sada zove "O mladom studentu i udanoj ženi" pjevala je "Pridi k meni rad bi te imal", a solidno poznavanje slovenskog pokazali su i na refrenu klasika "Praslovan", dok su na "Čekam te" natjerali Zorana da se pred kraj prebaci na slovenski tekst.
Od nekoliko ljudi nakon koncerta sam poslije čuo kako su se upravo zbog Predina natjerali da malo više pažnje posvete slovenščini, te kako su im nove "hrvatske" verzije naprosto bez veze. I to je točno. Slovenski jezik, nakon što uspijete preći onu barijeru nezgrapno zvučećeg jezika, postaje upravo suprotno.
Gypsy Swing Orchestra djelovao je prilično suvereno i stabilno, i skupa s Predinovom šarmantnom duhovitošću uvelike su pridonijeli kabaretskoj atmosferi (koja je tek na momente iskakala iz tog okvira, kada su otprašili „Katjušu“, „Zarjavele trobente“ ili „Mentol bombon“), kakva je ionako rijetka na zagrebačkim koncertnim događanjima te je to stoga svakako plus. Gledajući publiku, mogli ste radosno pomisliti kako se srednja klasa u Hrvata konačno oporavila. 30- ili 40-something ljudi (a bome i nekoliko starijih) ponovo su počeli ići na koncerte, napustili konzervativan stav "ma prestar sam ja za to", a i nije im o
69;ito bilo žao izdvojiti 80 kuna za ulaznicu. Aferim!
Jedina loša strana večeri bila je girl grupa ENI koju je Zoran pozvao da otpjevaju "Sve je tvoje", ali i tri-četiri vlastite pjesme. Kako, zašto, ne znam. Ali cure su poremetile ugodan "flow" koncerta i naprosto... iskočile kao šaka u oko, mada nikako ne mogu reći da su bile loše, ili nekvalitetne, ili da su diletantice. Ne znam, nisam bio površan promatrač ovog koncerta, došao sam s namjerom, Predina volim dugo i relativno sustavno i ovo mi jednostavno... Nije leglo.
Nisam siguran bi li se moglo išta posebno zaključno reći osim kakve jeftine fraze iz dnevne štampe, tipa: Zagreb voli Predina. Ali kad tako doista jest. Već dugo. I bez ijedne riječi na hrvatskom u njegovim pjesmama.
Ne znam kako bi bilo u Dubrovniku ili Splitu ali ovdje je tako!
Vedran
