Riječki kvartet My Buddy Moose oduševio je kritiku svojim albumom prvijencem. Učinili su ono što bi svaki reock bend trebao željeti. Stvorili su solidnu bazu obožavatelja (ja među njima), pomeli kritiku i obje grupe (i kritiku i obožavatelje) doveli do ciljanog stanja – željno iščekivanje novog albuma. Nažalost, šira publika i dalje nije čula za njih (što osobno smatram da nije njihova krivica, već je više pitanje onoga što je u Hrvatskoj trenutno popularno, a u to ne želim ulaziti u detalje), ali vjerujem da će, uz malo sreća, i tome doći kraj.
Inače smo pjesme s ovog albuma mogli već dvije godine slušati ukoliko bi otišli na njihov koncert, ali kad My Buddy Moose u Zagrebu koncert održi jednom godišnje (možda), onda to obožavatelje neće zadovoljiti. Sada smo napokon došli na svoje i dobili nešto što možemo slušati dok ih nema. A bome imamo i šta slušati. Već od prve pjesme „Finally“ vidi se (odnosno čuje se) da će album biti odličan. Lagana i pitka americana pjesma o kreativnoj krizi koja dođe nakon prekida ljubavne veze naprosto brzo ulazi u uho, a My Buddy Moose još jednom potvrđuju da su jako dobro usvirani. Nakon nje slijedi jedna od najboljih pjesama s cijelog albuma „Something to Cry About“. Pjesma inače malo vuče na Bambi Molesterse (samo što ima vokale), a Lukin vokal ovdje najviše dolazi do izražaja, posebno u refrenu nakon kojeg slijedi jedan od najboljih rifova koje sam čuo u posljednje vrijeme, a pjesma dodatnu dubinu zvuka dobiva dodatkom orgulja koje je čine još tužnijom i baladičnijom (ovo je riječ, zar ne?). Nakon nje slijede „Alone“ i „Scary Feeling“ koje su tipične My Buddy Mooseovske – odlična međuigra dviju gitara s jakom ritam sekcijom basa i bubnja. A nakon njih slijedi meni osobno najbolji dio albuma – odličan pozitivni diptih „Morning“ i „Tonight“. I dok prva pjesma s jednim laganim ritmom savršeno odgovara naslovu – najbolji je osjećaj kada je čujete ujutro dok prve zrake sunca padaju na vaše lice, a kada čujete mili zvuk Lukine i Matkove gitare (odnosno gitara), naprosto vam se čini da je najbolje još malo se izležavati u krevetu i uživati u jutru ne razmišljajući ni o čemu. Iako je pjesma, kada se pogleda tekst poprilično tužna, melodija će je učiniti takvom da nećete biti tužni, već će vam se lagano veliki osmijeh razvući preko usana (a i činjenica je da pjesma ima jedan od meni najboljih stihova ikad: I won't tell her how fucked up I am/Right now I just don't want to make her cry). Druga pjesma je „Tonight“ koja je meni najbolja od svih njihovih dosadašnjih pjesama. Neodoljivo podsjeća na „Ocean“ s prvog albuma – ali malo brža. Inače je odlično osmišljena kao razgovor između mladića i djevojke koji razgovaraju da večeras, iliti „Tonight“ (nudge-nudge-wink-wink) vode ljubav i kako se međusobno uvjeravaju da trebaju (ako se pita mladića), odnosno ne trebaju (ako se pita djevojku). Kad svemu tome pridodate odličan zvuk mandoline koju Matko svira u pozadini te usnu harmoniku koja se pojavi na kraju – ima da vam odmah bude ljepše, makar vani padala kiša i svijet se oko vas raspadao.
Iduća pjesma je, po meni, malo slabija od ostalih, a zove se „Drunk“ – najveća moja zamjerka je ta što je predugačka, s nepotrebnim drugim dijelom koji dođe kada već mislite da je pjesma gotova. Srećom već iduća pjesma „Dance“ (ili „Devil's Dance“) itekako spašava stvar. Jednostavna, brza, moćna, s odličnim stihovima – odmah osvaja. Za kraj ću još samo izdvojiti dvije pjesme: „When I Say“ i „I Don't Care“ koje zatvaraju album, a koje odlično stoje u opoziciji jer prva pjesma govori o kraju ljubavne veze za koju vam je drago da je gotova i koja je puno brža, s dobrim bluesastim štihom (a bendu se na gitari pridružio i Chris Eckman), a druga je puna sporija i govori o pokušaju pomirenja ljubavne veze (a koju, ukoliko ste dovoljno pijani, slobodno možete pjevati svojoj dragoj (ili dragom – whatever floats your boat) i moliti za oprost (a ako još možete u takvom pijanom stanju svirati gitaru – pomirenje će se sigurno i dogoditi). A i sam kraj pjesme je odlično pojačan u odnosu na ostatak i odlično zatvara kompletni album (nešto kao završna improvizacija na kraju koncerta)
Ukratko, album je odličan i stvarno mi neće biti jasno ako My Buddy Moose ne pokupi neku mainstream glazbenu nagradu (slobodno mogu ući u konkurenciju za rock-album godine, ak se mene pita) i ako se sada napokon ne probiju do širih narodnih masa. Ako se to ne dogodi, onda se naša glazbeno-kritičarska scena mora zapitati kakvo to ona mišljenje stvara. Mi na groupie.hr-u smo prepoznali kvalitetu My Buddy Moosea i srdačno vam je, dragi cyber-čitatelji, preporučujemo.
.jpg)
