Zagrebački klub Sax započeo je novu sezonu predstavljanja nadolazećih demo bendova i već na samom početku ugostio šaroliku ekipu mladih i ne tako mladih, ali kvalitetnih skupina.
Moja groupie pratilja za tu večer i ja došli smo u klub vrlo rano, već oko 20 h, kako bismo malo proćakulali s ekipom iz Radosti i Orange Stripsa. Nažalost, kako je sve (po običaju) kasnilo, tako smo morali otrpjeti i dvije tonske probe, na svu sreću kratke, samo po dvije pjesme. Tonske probe su inače tlaka za većinu bendova, onda možete zamisliti kolika su tlaka nama gostima. No, uz razgovor ugodni i more coca cole (još jedan od razloga što mi se isplati češće dolaziti u Sax), a da ne govorimo o moru lijepih djevojaka koje su se, tko zna iz kojih razloga, okupile u grozdovima, i probe se lakše podnesu.
Prvi bend nastupio je oko 21 30 a riječ je o vrlo mladoj skupini po imenu Nerd Smile. To je mladi kvartet ne samo po godinama već i po stažu na sceni, jer osnovani su tek krajem prošle godine. Sviraju alternativni rock pod velikim utjecajem trenutno aktualnih imena tog žanra, najviše Interpola. Većina njihovih stvari vrti se u tom krugu Interpol-Pavement-Strokes-Bloc Party, ali ponekad se malo odvaže kao u pjesmi „An Illusion“ koja ima gotovo pa makedonski ethno motiv u finoj međuigri lead gitare, basa i bubnja. Iako su nastup počeli u grču, očito pod velikom tremom, do svoje pete stvari uspjeli su se opustiti i onda nam pokazati da bi od njih moglo postati nešto: stvar „The Switch“ je prekrasan komad The Smiths gitarističkog popa sa sjajnom melodijom kojega je basist Vinko otpjevao savršeno skinuvši Morrisseya. Bubnjar im je pravi faker, odlič;no svira a i bio je odjeven sav u crno što jedan metroseksualac poput mene cijeni i pozdravlja. Plus, liči na starijeg buraza mog frienda s portala punkrockos pa eto, moram ga i zbog toga pohvaliti.
Nerd Smile su još malo nedokuhan i nedorečen bend, ali koji zaslužuje pozornost. Potencijalni dragulj domaćeg alternativnog gitarističkog popa. Čim se oslobode grča. A i imam malih problema s Vinkovim vokalom, no jebiga…
Do nastupa Trika Sax se već dosta dobro popunio, uglavnom prijateljima i simpatizerima bendova koji su nastupali, ali bila je tu i solidna medijska podrška grupija, kolega s Terapije portala ali i s TV postaje Z1 koji će redovno pratiti ove događaje i predstavljati mlade bendove u jednoj od svojih emisija, što je velik korak naprijed u njihovoj medijskoj podršci. Još kad bi i naša javna katedrala (zlo)duha i komercijalne televizije plus MTV Adria pokazali malo više sluha za demo scenu bili bi na konju. Ili barem na magarcu…
Eh da, Trik. Za razliku od prethodnog benda oni se ne mogu smatrati „mladim snagama“, ni po godinama ni po stažu na sceni. Bend pod raznim imenima i u raznim inkarnacijama postoji još od sredine devedesetih, što se vidi po pjevaču Emilu koji ima sijedih gotovo koliko i ja. Ova trojka svira melodičan gitaristički pop koji me dosta podsjetio na riječku scenu s kraja osamdesetih (rani Laufer, Fit, Ogledala…) pa čak i na novosadsku pop rock scenu s početka osamdesetih (Rex Illusivi, Luna…). Basist osim svog glavnog instrumenta svira i synth što daje dodatnu dimenziju njihovim stvarima. „Bez razmišljanja“, „Izgubljena“, „Čujem da me zoveš“ i ekološki osviještena „Sunce“ ugodne su pop skladbe koje na jednostavan nač;in govore o stvarima oko nas i odnosima među ljudima, i tu primjećujem crtu sličnosti s Dinom Šaranom (Letu štuke). „Trač“ nosi vrlo izražen funky bas i sve je to dobro odsvirano, pjevač/gitarist i basist dobro se vokalno nadopunjuju ali pred kraj njihovog nastupa pažnja mi je počela popuštati. Možda su trebali drukčije posložiti set listu a ne završiti s laganijom skladbom. Ništa novo ni revolucionarno, uhu ugodno (bar prvih pet-šest stvari), no nisam siguran da li bih izdržao jedan cijeli njihov set. Ovom Triku dobro bi došao koji trik iz rukava.
Nakon njih na scenu se penje zagrebački kvartet Radost! kojega čitatelji ovog portala znaju kao bend koji je zastupljen na kompilaciji „Šta treba maloj deci“ objavljenoj prije nekoliko mjeseci u izdanju beogradskog Korneta. Ovo mi je prvi susret s njima uživo, no moram priznati da se nije najsretnije završio. Naime, već na samom početku koncerta gitaristi Goranu pukla je žica pa mu je u pomoć priskočio gitarist The Orange Stripsa (izmamivši time veliki pljesak publike), ali znate kako je kad svirate tuđu gitaru. Uostalom, Goranove grimase u foto galeriji dovoljno govore. Radost! mi zvuči kao bend koji, kao što sam napisao i u recenziji albuma, inspiraciju crpi iz davno prohujalih vremena britanskog popa, bluesa, boogieja i hard rocka (Kinks, The Free, ZZ Top…) ali ju provlači kroz modernije glazbene forme uz otkačene i lucidne tekstove. Sinoć su odsvirali samo tri svoje stvari („Sreća, „Gospodar prosjeka“ i ultimativni hit „Leptiricu“), dok je ostatak nastupa protekao u znaku obrada. Obradili su tako beogradski Krš i njihovu „Kafu“ s genijalnim refrenom („Dođi da napravimo kafu zajedno/Dođi da zlostavljamo djecu zajedno/Dođi da podijelimo Bosnu zajedno), fantastičnog čudaka Tobićtobić idola mladih i njegovu urnebesnu „Koji tramvaj vozi za Brazil“ te kao posvetu jednim od svojih uzora, The Kinks, u pjesmi „Gdje je vrijeme nestalo“.
Dok je Goran isprobavao drugu gitaru ostatak benda se dobro zajebavao pričajući s publikom, bubnjar je zaželio sretan rođendan jednoj curici od 18 godina uz najbolje želje da poživi još toliko, a u jednom trenutku su, ničim izazvani, počeli svirati Čolićevu „Moj mjeseče“ samo s basom i bubnjem. Njihov je nastup završio u totalnom tarapana stilu s nevjerojatnom obradom Azrine „Marine“ na melodiju pjesme „Tango Javorka“ Rokera s Moravu. Da, dobro ste pročitali, to je toliko bolesno da je to nemoguće prepričati, to se mora čuti!
Posljednji su te večeri nastupili bend koji sam najviše očekivao, The Orange Strips, a koje sam toliko puta već hvalio na ovim stranicama da više ne znam što novo napisati. Ovo mi je prvi put da sam ovu šestorku gledao u klupskom prostoru i mogu reći da su razvalili! Kako bi Ameri to rekli, „they tore the roof down“! Već sam na Art & Music festivalu primijetio da su postali čvršći, jači i uigraniji kao bend, no ovdje su to potvrdili. Od uvodne „Song Without A Hero“, preko već mi dobro poznatih „Madras (Come Again“) ili „Kissed A Girl (It Wasn't You“), Orange Stripsi su kroz opuštenu i nepretencioznu polusatnu svirku prosuli naramak prekrasnih brit-pop melodija i prava je šteta što se nisu pojavili prije desetak godina jer svojom bi kvalitetom, siguran sam, mogli tući brit popere na njihovom tlu. Kada krene zaključna, „Loell Duinn“, s prekrasnim klavirskim uvodom i melodijom koja tu stvar uzdiže do nebesa, i najveći cinik shvati koliko je ovo dobar bend. Jednostavno, Stripsi su predobar bend za zemlju kao što je Hrvatska, recimo to otvoreno, i ako ima i malo pravde na ovom svijetu izdat će album za veliku diskografsku kuću vani, prodati ploča ko govana, pokupovati si vile na francuskoj obali i zaboraviti na dane kada su se dokazivali po bespućima hrvatske glazbene zbilje. Ja im to od srca želim.
A Saxu želim da nastavi dovoditi mlade i kvalitetne izvođače u svoj prostor. S obzirom na kvalitetu prikazanog sinoć, ovo je vrlo obećavajući početak i uspiju li održati ovakav nivo kvalitete, utorak će za mene biti dan čvrsto rezerviran za posjete Saxu.
