Malobrojna grupa ljudi koja se okupila u nedjelju u Močvari prisustvovala je jednom, u najmanju ruku drugačijem, koncertnom događaju. Što se dogodilo? Tko je svirao? Kako je bilo? Za te i tima slične detalje, molimo kliknite na link te srolajte kotačić na vašem mišu prema dolje i saznajte.
Božica Fortuna je htjela da mi prvi koncertni događaj ove akademsko-koncertne godine bude jedan koji će me podsjetiti na onu staru poslovicu (kinesku, čini mi se) da je priprema pola dobivene bitke. Naime, moja zaboravnost me je spriječila da pošteno napunim baterije na ionako lošem fotoaparatu pa je glaerija slika nastala na izdisaju dotičnog uređaja malobrojna, i već standardno loše kvalitete. Ali, dobro, to je manje bitno. Bitna je glazba u kojoj se moglo tu večer uživati. I mogu bez imalo ustručavanja reći da se u nedjeljnoj glazbi moglo bez problema uživati, ako išta, onda barem ritmično lupkati nogom o pod. Iako nisam bio upoznat sa dosadašnjim radom autora, Marshmallowa i Craiga Bjerringa koji je nastupao pod imenom Oldseed (vjerojatno zato što nikome nije jasno kako izgovoriti njegovo prezime), ono što sam čuo tu večer će mi ostat u ugodnom sjećanju i vjerojatno ćete me vidjeti idući put kad budu svirali negdje u mojoj blizini. No krenimo redom.
Daklem, krapinsko-zagrebački bend Marshmallow je nastupao kao predgrupa i kojih 50-ak minuta koliko im je trajao nastup odradili su solidan posao (bez obzira pokušaje njihovog frontmena Matije da nas uvjeri da su u biti zvučali loše). ''A na koga podsjeaćju?'' pitate vi koji ih nikad niste čuli. Iskreno mrzim ta pitanja jer, poradi svog ne baš širokog glazbenog obrazovanja, uvijek moram izvlačit usporedbe pa me bend i njihovi ljubitelji zamrze i proklinju i govore mi da nemam pojma i šalju u rodni kraj itsl. No ajde, pokušat ću. To vam je rock 'n' roll s elementima country-folka i rockabillyja, sve zapakirano u lijepi indie-pop paket, (I think). Matija mi je nakon koncerta rekao da su ovaj koncert svirali malo laganije stvari da se uklope u muzički opus Oldseeda koji je bio glavna atrakcija te večeri. Sviravši svoje ranije radove, kao što su ''Pipe Tobacco'', ''Take More Pictures'' i ''The Prettiest Song In The World'' (imate tri pokušaja da pogodite koja je tematika ove zadnje pjesme) te promovirajući pjesme kao primjerice ''Little Bit Of Lonliness'', ''It's All Right'', ''December'' i ''Muddle & Mud'' s nadolazećeg albuma, koji bi, sudeći po onome što sam čuo tu večer, trebao sasvim solidno zvučat. Prvenstveno zato što su pjesme s tog nadolazećeg albuma najbolje odsvirane, a posebice ''Muddle & Mud'' koja je izvedena pravoj maniri dobrog starog rock 'n' rolla kada bend odluči zadnju pjesmu na koncertu otprašit tako dobro da svima prisutnima baš ta pjesma ostane u pamćenju. Što reć o Marshmallowu? E pa Matija, lažeš! Niste loše zvučali. Zvučali ste jako dobro.
Ok, pređimo sada na main event, kako bi to rekli američki sportski komentatori. Oldseed, iako zvuči kao ime benda (što najčešće podrazumijeva više ljudi) je u stvari samo Craig Bjerring koji svira country-folk pjesmuljke na akustičnoj gitari (i jednu koju je odsvirao na električnoj). Zašto jedan tip za sebe ima ime benda? Zar nema prijatelje koji bi s njime svirali? Zar je umišljen? Po onome što mi je sam Craig rekao, stvar je u tome da on ima nekoliko glazbenih projekata u kojima aktivno sudjeluje pa je ovo način da se razlikuju jedni od drugih. Ok, dobro objašnjenje. No ovo nije bio koncert u klasičnom smislu. Ok, jest da je on svirao, a mi slušali, sve je skupa više sličilo na neku zabavu koju priređujete s frendovima u šumi ili negdje gdje se već s frendovima okupljate, a jedan od vas zna svirat. Tako je i ovdje Craig (neću govoriti Oldseed jer smo ustanovili da se te dvije riječi odnose na isti entitet) započeo koncert tako što je izašao na terasu Močvare i počeo nam svirat i pjevat. Nakon što je završio, svi smo ušlli unutra gdje smo djelomice posjedali i poslušali Craiga kako pjeva. Momak ima jako dobar glas, a i melodije koje je stvarao na gitari su uhu ugodne i lijepo prate svaku pjesmu. E sad, problem koji se javlja svaki put kad slušate nekog folk pjevača/singer-songwritera po prvi put je već očit. Kao i svi folk pjevači koji ogole pjesmu do razine da je od instrumenata prisutna samo akustična gitara, i Craig u pjesmu ubaci gomilu simbolike i metafora te je to sve skupa pomalo teško pratit (posebno nakon što ste popili nekoliko piva i skoro će ponoć). Potrebno vam je još barem jedno preslušavanje svega toga da počnete cijeniti pjesme zbog njihovih stihova. Tako sam se jako potrudio uhvatiti bit tih pjesama. I djelomice sam uspio. Tu su pjesme uglavnom ljubavno-egzistencijalističke tematike, tako tipične za folk pjesme. Jedan tipičan primjer ove prve kategorije je pjesma ''Nadine'' koju je Craig ''napisao za svoju ženu čak i prije nego što ju je upoznao.'' Kasnije je i on priznao da je to malo patetično te je priznao da je to sve slučajnost. Craig je humorom stvarao vrlo ugodnu atmosferu te je sve u svemu koncert bio pozitivno primljen. Izdvojit ću neke pjesme kojima sam u međuvremenu saznao ime: dakle, osim ''Nadine'' na repertoaru su bile još ''Push A Little'', ''Don't Stop Believing'' i ''Lullaby''. Ova zadnja je, kao što joj ime govori, nastala kao uspavanka za djecu njegovih prijatelja i moram priznati da joj ime paše u potpunosti.
Sve u svemu, nas 50-ak koji smo došli tu večer u Močvaru (pitanje da li nas je bilo dovoljno da koncert organiziramo na Markovu Trgu a da nas ne smatraju prosvjedom – možda i je), doživjeli smo koncert koji se ipak pokazao vrijedan dolaska. I Marshmallow i Oldseed su pošteno odradili svoj posao i osobno ću moći reći svim svojim frendovima da, ukoliko vole indie-folk-rock da dođu na njihove koncerte.
