Pennywise, Dosta @ Boogaloo, Zagreb, 06.02.2011.

KOST:

 

Vrijeme: Nedjelja, 06.02. 2011. 22:00 – 23:45h.

 

Mjesto: Boogaloo, Zagreb.

 

Izvođači (po kronološkom redu): DOSTA, Pennywise

 

Organizacija događaja:

 

Prihvatljiva -> ne baš idealan dan za koncert, previsoka cijena ulaznice s obzirom na količinu sadržaja, dobar razglas, kulturan security

 

 

MESO: 

 

Na koncert smo uletjeli u 22:00h taman da čujemo zadnju stvar prije nego što se predgrupa „DOSTA“ pokupila s bine. Iskreno na znam zbog čega, moguće zbog puknute pedale, ili presiromašnog repertoara, no u svakom slučaju binu su prepustili predgrupi „sad ćemo slušati razglas“ tijekom slijedećih pola sata. Na samom dolasku zatekli smo napola popunjen Boogaloo, no oko 22:30 kad su se 2 „čike“ i 2 „čoeka“ iz Pennywise-a popeli na binu, klub se taman popunio na nekih 90% kapaciteta. S obzirom da je ovo punk koncert, a na takvima obično nema nekakvih velikih emotivnih ekspresija, već je nekako sve sadržano u divljim ritmovima i mahnitom gibanju, tako ih nije bilo ni na ovome. Počeli su s „Fight Till You Die, „Every Single day“„ „My Own Country“ i, stvar po stvar, nastup se korektno odvijao. Šteta je što u Pennywise-u više nije orginalni vokal koji je bio aktivan 18tak godina (Jim Lindberg), već je došao „mladi“ momak iz „Ignite“-a (Zoli Téglás), no ipak je vokalno i scenski koncert odrađen skroz ok. Bilo je veselog poganja, nebrojenih skokova s bine, napola ispraznih-napola romantičnih ideja i parola na temu „fuck the system“, preko nekoliko litara pive koja je veselo, iz zraka, oplahivala jedra lica i  svježe opranu kosicu mladih punkera... Kad se sve realno sagleda, ispada da je bilo svega što mladi vole i da je to bio jedan skroz jeben koncert. Izvedbe koje su me se posebno dojmile bile su prvenstveno „Fuck Authority“ i „Bro Hymn“ (izvedena skroz na kraju, tijekom bisa). Prva zato što je mi je nekako bila najenergičnija i najnabijenija „punkom“, a „Bro Hymn“ zato što je to „Bro Hymn“ i zato što su tijekom izvođenja povukli na binu jedno 100tinjak mladih i drčnih „punkera“ i „punkerica“ iz publike, a gledajući sva ta napola ekstatična, napola zbunjena („gle mama i ja sam na bini, fak jea?!?“) lica dok se u pozadini vrtila punk himna moje mladosti, jednostavno je bilo super i htio-nehtio morao ti se izmamit iskren osmjeh na lice, jer si znao da si na najboljem mjestu u Zagrebu te nedjeljne večeri.

 

Da ne dužim previše i ne ponavljam se, imate i galeriju slika pa bacite oko. Moj osobni zaključak je - nisam apsolutno oduševljen koncertom, al sam zadovoljan. A mislim i da je to stav većine. Najozbiljnija kritika je to što je Pennywise svirao samo par minuta preko sat vremena, što je za količinu para, kao i za činjenicu da u 20 godina postojanja benda nisu nijednom prije nastupali tu kod nas, ipak bilo „malo premalo“.

 

Kako god, jučer smo mogli vidjeti da „PUNK IS NOT dead“.

To je dobro rođaci, a tako i treba da bude.

Slaven

A do onda, lektira:

Fuck authority

silent majority

raised by the system

now it's time to rise against them

we're sick of your treason

sick of your lies

fuck no, we won't listen

we're gonna open your eyes

frustration, domination, feel the rage of a new generation !

we're livin', we're dyin' and we're never gonna stop, stop tryin'

Stop tryin'

Stop tryin', stop tryin'