Gotika. Vrane ulaze. Peter Murphy izlazi iz backstagea zaogrnut u ogrtač beskrajne tmine. Na staro slavenskom promrmlja :“ Jebote ovo. Hrvati ne trpe klišeje. Ajde, budem u Grčkoj glumio vampira.“.
Lišen teatralnosti, ali ne i upečatljivog karaktera Peter Murphy je suvereno vladao ovim zagrebačkim nastupom. Strummerova 'Straight to hell' nije baš stvorila neku mistiku oko, kako se kasnije ispostavilo, ne pretjerano mističnog Petera. Crni pigment se još uvijek fura, ali šminke i popratne kostimografije mu je usfalilo kao i crnog pod noktom. U publici fuzija. Mlado, staro, ocvalo staro, gotičari i ja u Reebok majci bez rukava. Par pedantnih roadija se klatilo po bini i provjeravalo je li sve u najboljem redu s opremom. Svako toliko bi se sagnuli pokupiti poneki kabel i tako nam dali uvid u svoje guzne kanjone. I onda je išetao Peter Murphy bez zašiljenih očnjaka, jedan darker sa stilom, jedan darker koji me podsjeća na debljeg Dave Navarra, basist domaćeg izgleda i bubnjar J.
Što reći o čovjeku kojeg je publika definirala prije par dekada? Tj. što vam ja, pinklec od 23 godine, mogu ispričati, a da ne zvuči enciklopedijski? Sad stvarno ne znam, ali kako će u ovom tekstu biti sve više riječi možda i uspijem doći do poante. Otvorili su sa dvije neupečatljive stvari dajući Peteru šansu da zagrije svoj markantni glas. Djelovali su isfurano na početku. Kao da im je to još samo jedan nastup u nizu. Mark Gemini Thwaite (deblji Dave Navarro op.a.) je tokom cijelog nastupa bio dosta distanciran premda je svirao na razini ostatka benda. Loš catering prije svirke? Uglavnom, redale su se stvari iz Peterove solo karijere presječene sa coverom Roxy Musica 'In Every Dream Home A Heartache' i par novih stvari s neobjavljenog albuma od kojih 'popskočica' Memory Go daje mali odmak od suhoparnih stvari iz prvog dijela koncerta.
I baš se tada dogodila prijelomnica cijelog događaja. Sa digitalcima i analognom im braćom je bilo dopušteno fotkati samo prve tri stvari no kako je, naravno, bilo derana (taj sam op.a.) koji su se pravili neinformiranima, sasvim fer redari su morali početi oduzimati tehnikalije. Tako da je memorija stvarno i odlazila. No Peter je ipak, uvidjevši da male stvari vesele čovjeka odlučio biti pravi 'gent' i prekomandirati komandu. Malo po malo, publika je osim ukočenog mrdanja glavama dobila i druge poteze pa su cure u prvim redovima krenule sa senzualnim uvijanjem ruku prema dotičnom šjoru na što im je on katkad i uzvratio. Pogled mu više nije stajao u zraku već mu je postalo bitno da ga doživimo. Možda mu teatralnost inače daje neku 'defaultnu' hrabrost, ali na ovom nastupu se on progresivno opuštao i to mu je dalo uvjerljivost. Distorzirano se uvijao, pokazivao je ćelavi 'vijenac' na glavi i obuvao sve što mu je rulja bacila, ali je u svemu tome bio odmjeren. Nije se izdizao nad svojim stvaralaštvom i neprijepornom karizmom već je dao prostor i hvalu pratećem mu bendu. Svaki put kad bi se John Andrews okuražio na neko agilno gitarističko izvijanje ovaj ga je na kraju stvari imenovao i time mu suptilno čestitao na trudu.
Bauhaus smo prvi puta 9;uli sa 'Bela Lugosi's Dead' koja se ne tako uspješno preljevala sa 'Strange Kind Of Love' u akustičnoj interpretaciji. Nije bilo nelagode u toj smrti. U glavnom dijelu nastupa težište je stavio na svoje stvari, a dva bisa su ostavljena za covere i Bauhaus. Po meni korektno, ali s tim potezom blago podilazi publici ako baš moram biti usiljeno objektivan. Ispadne da je više plesa bilo na bisevima nego na ostatku koncerta, ali možda bi bio preveliki čušpajz da je odabrao 'best of' kompilaciju.
Kad je M.G.Twaiteu gitara otkazala poslušnost Peter je zakrpao rupu u tempu ekspresivno nam odverlglavši 2 minutni monolog o... ah pojma nemam čemu. Ali, on je pripremljeno spontan da se paradoksalno izrazim. Neki bi brisali ručnikom čelo, pili Janu ili u najgoroj varijanti pitali publiku :“Aaaa, jelda je dobra ova večer?“. Jedan pojedinac, što se jasno čuje na dolje navedenoj snimci, je sve to popratio sa :“Yea, I get you maaan!“. Rijetko kad se bendovi koji se zovu 'Ime/Prezime vokala i njegov bend' uspiju izdići iz uloge pratećeg benda. Ali ovakve stvari ih sigurno bodre i to se vidjelo. Djeluju kao pojedinci, a ne kao pratnja. Bubnjar koji je tijekom cijelog nastupa djelovao kao jedna od žrtava The Jigsawa iz Slagalice strave, mučnog pogleda i nabreklih obraza furioznim je Joy Division/Transmission coverom zatvorio cjelovitu sliku koncerta koji je svojom raznovrsnošću i postepenim dizanjem pristupačnosti sigurno ostao pozitivna obostrana uspomena na relaciji publika/bend.
Lettie Maclean namjerno stavljam na kraj teksta da se ne zagubi u nezagrijanim čitateljevim očima. Smušena ambijentalka sa čeznutljivim melodijama i čistim reskim glasom tokom cijelog nastupa je djelovala prezaposleno. Kao da svira u bendu, ali su svi osim nje pomrli od ptičje gripe pa sve mora sama. Koliko god to zaigrano izgleda nakon par trenutaka više nemate želju gledati prema bini jer njen nastup egzistira odvojeno od gledatelja. Razni efekti na pomoćnom mikrofonu do posebnog izražaja dolaze u Criminal, najprožimajućoj stvari turobne pozadine. Djeluje krhko i fali joj samopouzdanja što je poprilično očito kad na sebe natandrče sunčane naočale, kukuljicu nabijenu na glavu i pozamašnu količinu kose koja joj popunjava preostale djelove lica. U zadnjoj stvari joj je i na trenutak pukao ton pa joj se balans dodatno narušio i samim time nije bila kadar isproducirati neki upečatljiviji finale. Otišla je uz par trivijalnih riječi kao da se sjetila da joj je purica u šparetu ostala kojih sat vremena previše.
I koja je poanta? Ovo je bio odličan pop koncert. Plesnjak, premda je to postao tek na polovini svog trajanja. Peter Murphy nije izoliran, dijeli se sa publikom i ravnopravno daje prostor pratećem bendu. Ali u njemu nema avanture i mita. Glas mu je još uvijek prepoznatljiv, ali više ne može baš prenijeti duboka vokalna zavlačenja i nije toliko zlokoban. Po pompoznim najavama koncerta o 'godfatheru' gotha mislio sam da ću ipak više razmišljati o njemu kao marginalcu, čudaku koji je vizualno upečatljiv i enigmatičan. Premda je bio najupečatljivija osoba te večeri, Peter Murphy za mene i nije neki princ tame.
vjerujem da je autor mislio na vizualnu stranu dotičnog gitariste pa ga je s njim i preko toga usporedio. a to za princ tame je cisto tvoj klasicni fanovski angst.
denys17. studeni 2009. 11:07:30
Koji glupi tekst. Dave Navarro? Jane's Addiction su po kvaliteti bili miljama ispod bilo Bauhausa bilo Peter Murphyjevog solo rada. Odličan koncert koji samo dokazuje tezu da mediji uvijek stalno traže neke nove izvođače bezrezervno im dajući podršku dok oni stariji koji još uvijek izdaju dobre albume i održavaju odlične koncerte padaju bezrazložno u zaborav. Peter nije princ tame. Nikada nije ni bio. Peter je individua koja po svojoj kvaliteti stoji rame uz rame za D. Bowiem, S. Walkerom, T. Buckleyem, D. Sylvianom i sličnima...
Puno hvala Močvari! Nadam se da nećemo dugo čekati na njegov ponovni dolazak.
Leni12. studeni 2009. 08:59:30
Kako su ukusi razliciti, meni je koncert bio life altering. Iako, da sam cijelo vrijeme snimala, vjerojatno ne bi bio ;)
