Ramona Falls, Dear Reader @ Teatar &TD, Zagreb, 09.10.2009.
Nakon tretmana ritmičkom psihodelijom Antizborskog kolektiva u predstavi Anti Edip, koja se odigravala u Velikoj dvorani ITD-a, moje uši su, kao svojevrsni audio antipod, dobile Dear Reader pa zatim i Ramonu Falls. Iako Hrvatska ipak neće imati svoje putnike u charter letu za Johannesburg sljedeće godine ipak je taj isti grad došao k nama.
Dear Reader su jedan od onih dobrohotnih vanilla bendova sa prozaičnim ugođajem u svakom stihu. Vokalistica, u maniri pčelice Maje, zvonkim glasom i pozitivno snenom interpretacijom stavlja trademark pečat ovoj indie pop melankoliji. Sa mjestimičnim up-beat uzletima, ekspresivnim vokalom i odmjerenim doziranjem klavijatura songovi podsjećaju na one dječje izlete na Sljeme kad starci odu žderat grah, a vi idilično ostanete puhati maslačke s vašom simpatijom. Intiman nastup sa materijalom sa aktualnog albuma „Replace why with funny“, čije ime ih možda i najbolje opisuje, dodatno je nafutran Cherilynim simpatičnim komentarima o smislu njihovih pjesama (Great white bear/ Ako gledate u polarnog medvjeda sa infra crvenim naočalama ne možete ništa vidjeti. Zato sam mislila da je to dobro mjesto za sakriti se.). Ostatak benda, osim malo prerekluzivnog basiste, ih u stopu prati. Pa je tako bubnjar Michael Wright imao simpatični monolog o tome da bubnjari rijetko kad dođu na binu u fuknciji vokala, da bi potom ironično otpjevao samo par doodlesa tipa „tam-pam-ta-ra-ra-ra-ram“. Violinistica im je jedna od onih „femme fatale“ ozbiljnih izvođačica, sa, u očima divljom, Vanessa Mae crtom pa ju je jako jednostavno zamisliti kako predano svira na vagonu transibirske željeznice dok joj suri orlovi pokušavaju istrgnuti violinske žice. Bend je uživo karakteran i premda je publika isprva bila pomalo letargična, stanje se dinamiziralo sa nenapadnom Cherilynom komunikacijom i postojanom set listom. Napokon osvježavajući nastup nakon ovakvih sličnih, ali dosta zakračunastijih bendova koji nude lažni intelektualizam kroz slične simfonijske instrumentale i prezasićene simbolističke tekstove. Ovdje je to sve puno nevinije i iako su tekstovi u par stvari bljutavo slatkasti uspjevaju se s lakoćom izdići iz moguće pretencioznosti.
Nakon njih, opet oni. A nije bis već Ramona Falls. Vižljasti plavan, Brent Knopf, producent Dear Readera se samo lišio par uloga iz prijašnjeg nastupa pa je tako gitaru zamijenio klavijaturama, a patronizirajuće-hipnotički pogled, koji je za vrijeme trajanja Dear Readerovog nastupa bio konstantno usmjeren prema Cheryl, alterirao je sa uživljenim pjevanjem. Ramona Falls je također lako pratljiv bend bajkovitog ugođaja, ali ga odvaja za publiku upečatljivija melodičnost. Odlično iskorištene minimalističke klavijature sa sjetnim backvokalima zaokružuju samopouzdan i emotivan nastup. Vokal je, iako manjih, mogućnosti od Dear Readerovog izuzetno samopouzdan i na trenutke prožima prostoriju, a to se najjače osjetilo u katarzičnoj psihodeliji „I say fever“. Prezentirani album "Intuit" je vrlo hitoidnog karaktera, a odsvirali su ga izuzetno vjerodostojno i energično. Postepeno dizan nastup kulminirao je protočno akustičnom „Diamond shovel“ za koju je i Brent priznao da ju niti jednom nije uživo svirao. I u njoj je nekako i sažeto cijelovečernje nepatvoreno druženje s ova dva toliko neopterećena, mjestimice kenjkava, ali prije svega dostupna benda. Konzistentnost i kratkoća nastupa su stvari zbog kojih su mi brzo prirasli srcu jer su trenutačni i brzo ispare, ali poslije i dalje egzistiraju kao kolaž vrlo jasnih treperavih uspomena. Otprilike kao i svi coveri albuma, majca i ostalih art popratnih materijala Ramona Fallsa.
Mike Watt + The Missingmen, Guess What, L'oeillere @ Močvara, Zagreb, 22.03.2014.
