Skaut, Nož za dvoje, Capo Media Music, 2006.

OK, ajmo početi jednim pitanjem: tko još u Hrvatskoj danas svira hard rock?

Možemo biti cinični do jaja pa se zapitati tko još u Hrvatskoj uopće svira rock (iako ima mnogo kvalitetnih bendova, što čitatelji ovog portala znaju), ali zadržimo se na hard rocku. Imamo bendove poput Atomskog skloništa, Divljih jagoda ili Osmog putnika, dakle relikte neke davne prošlosti koji su danas naprosto smiješni i jadni u svojim očajničkim pokušajima držanja za skute hard rocka sedamdesetih, potpuno izgubljenih u vremenu i prostoru te koji preživljavaju isključivo zahvaljujući (nezasluženom) statusu „legendi“ i svirkama na motorijadama i pivijadama. Tu su, od uvjetno rečeno novijih bendova, Hard Time za koje se može reći isto to (Pišta je divna osoba ali bend mu je za kuratz) ili Opća opasnost koja je više puta umirala i uskrsavala od grofa Drakule i vrijeme je da toj skupini jadnika netko konačno zabode kolac u srce i pošalje ih u pakao.

Ali mladi bendovi izgleda slabo njeguju takav žanr. Većina njih (poput Incitera, Dislike, Defianta i gomile drugih) fura se na ekstremnije oblike black/death/grind/metalcore glazbe, uz iznimku daruvarske Cote G4, zagrebačkih Furiae ili koprivničkih Flamethrower, da spomenem one koji m iprvi padaju na pamet, no i kod njih postoji problem prevelikog poistovjećivanja s idolima iz bolje prošlosti. Ne, rijetko kad imamo priliku pronaći dobar i kvalitetan bend koji svira klasičan hard rock ali na moderan način, kombinirajući klasične obrasce s novim trendovima i sjajnom produkcijom. Ali eto, kao što u svakom kukolju ima i žita, tako i u ovom žanru imamo jedan jako dobar bend, a to je zagrebački Skaut.

Riječ je o mladom bendu koji postoji tek neke dvije godine a svoj debi album „Nož za dvoje“ objavio je u listopadu prošle godine za etiketu Capo Music Media. (Čemu ovoliko kašnjenje u recenziji, pitate se? Pa eto, dobismo ga tek prije nekih desetak dana, a i znate kako se kaže, za dobre stvari nikad nije kasno…). Ovaj veoma mladi kvartet svira moderan hard/heavy rock, uz utjecaje koji sežu daleko u prošlost od sedamdesetih (Led Zeppelin), osamdesetih (Jagode, Generacija 5), devedesetih (Laufer, Opća opasnost) pa do modernih bendova tipa Staind ili Incubus. Sve te uzore oni su pomiješali, dodali šaku prodornog, snažnog vokala Ivana Veljače, dvije žlice vegete, komad klavira i klavijatura, sve su to posuli začinom dobre produkcije (Kadri Bassic, tj. Samir Kadribašia, bivši basist Jinxa za one koje zanimaju čovjekove reference) i imamo dobar album. Jako dobar album, čak.

Doista, ovo je prilično dobro zaokružen album, kako glazbeno tako i tekstualno. Ivanovi tekstovi su iznenađujuće duboki i oštroumni te, iako se bave klasičnim pitanjima odnosa dvije osobe, uspijevaju izbjeći zamku jeftine patetike ili klišeiziranih strofa. U tekstovima je dosta primjetan utjecaj Milana (EKV) ili Urbana, iako naravno Ivan ima još dosta kilometara za odraditi da dođe na njihovu razinu, ali kad se tome doda njegovo sigurno pjevanje, bez otkliznuća u isprazna vrištanja kojima su sklone perjanice ostalih naših vremenom pregaženih vedeta, opći utisak je vrlo povoljan.

Glazbeno i aranžmanski, album je odlično posložen. Tomislav na basu i Davor za bubnjevima tvore čvrst i jaki kostur većine kompozicija, na koje se nadovezuje Gordanova lead te Ivanova ritam gitara. U pauzi sviranja svog matičnog instrumenta, Gordan se prihvatio klavira u mračnoj i morbidnoj naslovnoj skladbi „Nož za dvoje“ (sjajan stih „I sada kad blizu moj je cilj/stvarno teško je pribran ostati/blijedo gledam te jer sad kad odlazim/sa mnom odlaziš i ti“), dok je Samir klavijaturama podebljao zaključnu, većinom akustičnu „Ispovijest pijanog čovjeka“ o nečemu što je poznato većini njihovih vršnjaka, bliskom susretu treće vrste s murijom.

Od ostalih stvari koje treba izdvojiti su hitoidna „Kako je umro Petar Pan“ (inače jedna od rijetkih pjesama na albumu koja ima nešto što liči na klasičan, konvencionalan refren, što je još jedna pohvala Ivanu), turobna i depresivna mračnjača „Na kraju“ s efektno ubačenim rogom koji naglašava sablasnu i morbidnu tematiku predstojeće smrti (uz mantričan, gotovo šamanski vokal) i kod koje u sredini dolazi do iznenadne promjene tempa pa se stvar u svom drugom dijelu diže do razine heavy simfonije. Uopće, takve stvari u kojima Skautovci razbijaju klasičnu strukturu pjesme su mi i najbolje: sjajna posveta Lauferu, „Parazit“, vrlo složene strukture koja počinje lagano a zatim se ubrzava do himničnog refrena ili, najneobičnija od svih, „Onda i sad“, koja počinje vrlo opušteno, pjevnom poppy melodijom da bi negdje pred kraj ponovo došao iznenadni rez i pjesma se pretvorila u arhaični ali neobično dobar komad old school YU hard rocka (zamislite zajednički jam session Smaka i Leba i soli i dobit ćete ideju na što ovo liči. Prejebeno!).

Nije baš sve tako savršeno na ovom albumu, ako ćemo iskreno. Prva stvar, „Prva“, prilično je bezličan komad moderne nu metal rifijade, a među manje inventivne stvari svakako bih stavio i „Hey“ (iako i ovdje postoji jedan vrlo uspio prijelaz u tempu, ovaj put s bržeg u lakši pa natrag u petu brzinu) ili „Osu“, monotono i neinventivno prežvakavanje starih riffova uključujući i grozomorno gitarističko izdrkavanje, pardon, soliranje. To je ujedno i jedina pjesma na kojoj se i Ivan načinom pjevanja „vraća korijenima“, ali kod mene je to veliki minus. Skauti su najbolji onda kada stare obrasce hard rocka koriste samo kao polaznu točku za svoju glazbu koju kasnije nadograđuju drugim, modernijim elementima, dok su u ove tri skladbe manje-više ostali na toj osnovnoj razini i zato mi one jednostavno nisu sjele. „Osu“ bi mogao otpjevati nesretni Pero Galić pa da fino sjedne na neki album Opće opasnosti, ali mislim da to Skautima nije cilj. Bar se nadam.

U konačnici, ovo je vrlo dobar album koji unatoč nekim manama pokazuje kako se može koristiti nasljeđe prohujalih vremena i kombinirati ga s modernim izričajem. Skaut su mlada ekipa ali veoma perspektivna i doista se, preslušavši ovaj album nekoliko puta, grizem što sam ih propustio na Kulturijadi u Boogaloou u ožujku, u Ksetu u travnju te prošli vikend opet u Boogaloou. Ali bit će još prilika. Rekao sam gore u tekstu kako za dobre stvari nikad nije kasno. A Skaut su definitivno dobra stvar.

Hadžo, the last boyscout