Kasnim s izvješćem, znam. Ali kako se ovaj koncert u KSET-u nadovezao na moj boravak u Beogradu gdje tri dana skoro pa nisam ni taknuo računalo, a i posla se nagomilalo, morao sam utvrditi prioritete. Zato tek sad ovaj report. Jebiga, shit happens…
Dakle, svako izvješće iz KSET-a počinje, a gdje drugdje, nego u Limbu. U ponedjeljak navečer tamo smo se našli drug Horvi s Terapije i ja, a u društvu su nam bila sve sama eminentna imena domaće scene: Kizo (ex-Veliki bijeli slon) koji je ponosno pokazivao svoj upravo objavljeni debi album „Brutalizer“, Ante Perković, kritičar u mirovini i kantautor u najboljim godinama, Mile HP te neki lik koji mi se učinio poznat, no tek kad nas je Ante upoznao skužio sam da je riječ o Emiru, lideru benda Emir & Frozen Camels. Rekao je da zna za našu stranicu jer smo ga jednom tu dobro oprali. Eh, prijatelju, da je samo jednom…
Nakon nekoliko rundi raznoraznih tekućina s manjim ili višim postotkom alkohola (stigla je zima, potrebno se zagrijati), vesela ekipa čoporativno se zaputila do KSET-a na program pod nazivom Demonstrator. Riječ je o mjesečnom programu kluba gdje ne sviraju demoni kako bi se nekome moglo učiniti već demo bendovi, i ovo četvrto izdanje predstavilo je dva mlada i perspektivna pop benda, Spinu i Mika Male.
Ušavši u klub i čuvši refren „Sve se topi pred tobom“ odmah sam prepoznao pjesmu „Eskim“ kvarteta Mika Male. Spiritus movens benda je Orlan, momak koji piše pjesme, svira akustaru, usnu harmoniku i piano, a prate ga, s lijeva na desno, Jelena na basu, Majda za violinom te Igor iza bubnjeva. Mika Male sviraju melankolični i tužni lo-fi indie pop s duboko introspektivnim i osobnim, mataforama nabijenim tekstovima na hrvatskom (što je za svaku pohvalu!). Citat iz „Eskima“ koji glasi: „Kad bih čak i znao sve nazive snijega/To mi ništa ne bi pomoglo“, osim što je sam po sebi fenomenalan, može vam pomoći da shvatite o čemu je ovdje riječ.
Takvi lirski i intimistički tekstovi nekako moraju imati i odgovarajuću pratnju, ergo svaka njihova stvar temelji se na finom i delikatnom odnosu između akustične gitare (koja služi kao osnova većine njihovih pjesama), violine i ritam sekcije. „Smrdi na kišu“ je upravo takva akustična laganica s nježnim, kao kistom nanesenim premazima violine, a u sličnom je tonu i „Vremenom“, nježna balada u kojoj je Orlan osim akustare odsvirao i usnu harmoniku.
U drugom dijelu nastupa Orlan je zamijenio gitaru pianom gdje se pokazao jednako vještim u stvaranju malih, finih indie pop vinjeta koje me podsjećaju na Will Oldhama, Lou Barlowa ili pak na Becka iz „Sea Change“ faze. Horvi je rekao da ga po tretmanu violine i mračnoj atmosferi pjesama podsjećaju na Crime And The City Solution što je usporedba na mjestu.
Ako i postoji zamjerka na njihov četrdesetminutni nastup onda je to što mi se ponekad činilo da bas previše odskače a violina nije najbolje uklopljena u zvučnu sliku. Prvo sam mislio da je u pitanju neuvježbanost benda (jer Orlan često nastupa solo), ali kad se slično ponovilo i tijekom nastupa Spine, zaključili smo da je vjerojatno u pitanju tonac koji nije najbolje posložio zvuk.
Spinu sam gledao drugog dana Rokaj Festa (kao jedini čovjek valjda jer su nastupili negdje rano popodne kad na Jarunu nije bilo ni psa lutalice) i ostavili su vrlo dobar utisak na mene svojim scenskim nastupom i kvalitetom glazbe. Opet je u pitanju kvartet, samo što ovdje imamo čak tri cure: Maju za vokalom, Ivanu za basom i Melitu iza bubnjeva, dok čast muškog roda brani Nikola kao gitarist. Aplauz molim! Hvala hvala!
Spina također svira indie pop, ali bez lo-fi elemenata kao kod prethodnika. Pjesme su im nošene izvanrednim Majinim vokalom koji leti poput oblačka od jazz bravura Billie Holiday, preko blues lamentacija Ette James pa sve do kabarea Laurie Anderson ili mračnog popa Kristin Hersh, a po svom izgledu Maja me malo podsjeća i na najveću damu od svih, Kate Bush. U ovim se gabaritima otprilike kreće i glazba Spine, melanž mračnih i melodičnih zvukova i stilova koje je teško opisati ali koji kad se poslože dobiju neki čudni smisao.
Prepoznao sam dvije njihove stvari, „Latest News“ i „Sensecution“, dok su mi ostale bile nepoznate, možda su u pitanju nove stvari na kojima rade. Imali su i tri obrade koje su se odlično uklopile u njihov set: „Mad World“ Tears For Fearsa ali po duhu bližu nedavnoj preradi Michael Andrewsa i Gary Julesa za film „Donnie Darko“, te na samom kraju „Personal Jesus“ Depeche Modea u funky varijanti i meni osobno vrhunac večeri, senzualnu i baroknu „Don't Wanna Know Bout Evil“ izvanredne i nepravedno potcijenjene Beth Orton.
Glazba Spine jako bi se lijepo uklopila u „Donnie Darka“ ili neki od sličnih filmova jer svojom širinom, vizijom i sinematičnošću doista predstavlja soundtrack za jedan još nesnimljeni film. Ono što mi je smetalo to je Majina statičnost, jer cura se gotovo nije odvajala od mikrofona, kao da joj je netko na bini nacrtao kvadrat unutar koga se smije kretati, a ako izađe iz njega bit će svašta! Na Rokaj Festu su me iznenadili i vizualno atraktivnim nastupom, no ovdje je on izostao. Šteta, jer ovako dobra i kvalitetna glazba zaslužuje i bogatiji scenski nastup, da cijeli događaj doista dobije konture jednog performancea. Možda joj je to bio samo loš dan. A vjerojatno i nije baš lako izvoditi bravure po bini u cipelicama s visokim petama.
Bio je to ugodan trip to KSET u hladnu ponedjeljačnu noć. Vidjeli smo dva benda, jedan koji zbog svog lo-fi autorskog rafinmana vjerojatno nikad neće izaći izvan granica kulta i jedan koji bi mogao postati veliko ime na hrvatskoj indie pop sceni, prvenstveno zbog izuzetnog vokala. Vrijeme će pokazati što će od njih biti.
A pričajući s organizatorima nakon koncerta, vrijeme je već pokazalo kako je Demonstrator izgleda uhvatio korijena među publikom jer su prva tri izdanja privukla nekih 60-70 ljudi, dok je ove večeri u klubu bilo oko 150 duša što je dobar znak za sljedeća izdanja.
I da, Kizo, ja još uvijek čekam svoj primjerak CD-a! Nemoj mi se praviti Englez!
