T-Mobile INmusic festival (Arcade Fire, Grinderman, TV on the Radio...) @ otok Hrvatske mladeži, Zagreb, 21. i 22.06.2011.

Za vrijeme studiranja, početkom novog milenija, jednom prilikom sam sastavio listu najboljih debi albuma novih mladih bendova (po osobnom ukusu, dakako). Tih desetak albuma sam stavio na jedan CD koji sam vrtio do iznemoglosti. Imao sam dojam da bi neki od bendova s moje kompilacije mogli postati veliki bendovi i da sudjelujem u stvaranju određenih kultnih figura glazbene scene sljedećih desetak godina.
Danas, nekih 7-8 godina nakon sastavljanja navedene kompilacije, mogu se okrenuti unatrag i reći da sam prisustvovao koncertu barem polovice bendova s kompilacije, te da su se neki bendovi pred mojim očima (točnije, ušima) pretvorili u prave stadionske atrakcije i miljenike MTV-a (Kings of Leon, The Killers), neki su postali miljenici kritike i drže status najcjenjenijih bendova novog milenija (Arcade Fire, TV on the Radio, Franz Ferdinand), neki su neslavno propali izgorivši pod utjecajem slave i nekih drugih supstanci (Tke Strokes, The Libertines), dok sam se kod nekih jednostavno pokazao kao loš prognozer (Jet – (sjeća li se njih još itko?), Kaiser Chiefs (ipak su bili slabašna kopija Franz Ferdionanda), The Darkness (ha ha ha – što mi je kroz glavu u tom trenutku prolazilo?)). No, sve u svemu, moram se pohvaliti da sam ispao solidan prognozer predvidjevši barem polovici ovih bendova svjetlu budućnost.
Čemu ovaj uvod na prvi pogled apsolutno nepovezan s najvećim festivalom u Zagrebu? Radi se o tome da su neki od bendova s ove kompilacije postali moji osobni glazbeni favoriti kroz ovih nekoliko godina. Prije svega mislim na Arcade Fire i TV on the Radio. I upravo kada je objavljeno da će ova dva benda biti jedni od headlinera ovogodišnjeg Inmusica, bio sam sretan k'o Mark Cuban ovih dana (dobro, možda i ne baš toliko, ali shvatili ste poantu). Još kada je navedenom dvojcu pridodan i luđački projekt Nick Cavea – Grinderman, pomislio sam da su ljudi iz Inmusica ušli u moju iPod i ovogodišnji line-up slagali po samo mojim željama.
No, kao što sve dobro kratko traje, usljedilo je razočaranje kada se polako počela slagati lista ostalih headlinera – Jamiroquai (tko još mari za njega?), Cypress Hill (zar oni još postoje?). Bio sam sretan zbog toga što ću vidjeti i kako Mike Skinner i njegovi The Streets funkcioniraju uživo, te što je sastavljač ovogodišnje liste počeo uvrštavati više bendova iz regije (sjajni Goribor, neuništivi Partibrejkersi, vječni festivalci Superhiks i Elvis Jackson, Dubioza koja broji ogroman broj fanova u Zagrebu,...) – kao da su slušali moje savjete od prošle godine. Naravno, ne znam koliko su svemu ovome kumovala navlačenja s ZG Holdingom oko iznajmljivanja prostora pa je došlo do financijske redukcije, ali jedan festival koji se želi izgraditi kao jedan od najjačih u regiji mora svake godine biti bolji i bolji.
A kada smo već kod toga kako svaka iduća godina mora biti bolja, moram spomenuti neke nevjerojatne početne greške koje se u 6. izdanju festivala moraju izbjeći. Prije svega mislim na gužvu pri ulazu. Ono što je prošle godine djelomično uspješno izbjegnuto nultim danom, ove godine je mnoge naživciralo. Red za zamjenu karata za narukvice je u jednom trenutku ste mogli zamijeniti za kolonu na Lučkom u špici sezone. Stvarno ne treba biti posebno inteligentan i predvidjeti da će najveća gužva na ulazu biti prvog dana između 19 i 21 sat. A upravo tada dva štanda na kojima ste mogli zamijeniti kartu za narukvicu nisu radila te ste bili osuđeni na minimalno polusatno čekanje na užarenom suncu (krasan početak ludog provoda, zar ne?). A da ne spominjem da smo mi, predstavnici sedme sile, čekali oko sat vremena na potvrdu ulaska. Ogroman minus na samom početku. Negativni utisci su se nastavili kada smo ušli i pročitali cjenik. 20 kuna za pivo??? Koje je uglavnom toplo i uvijek točeno. Ni ostatak hrane ni pića nije bilo puno jeftinije. Znam da se na ovim stvarima zaradi, ali ovakav tretman publike kao debila graniči s bezobrazlukom.
Srećom, više sile su se pobrinule da ovogodišnji Inmusic ne doživi vremensku katastrofu s kojim su se morali susretati prethodna izdanja. Tako je oba dana sunce sjalo kao sredinom srpnja i zaista je bila užitak u tom trenutku biti na Jarunskom jezeru. Do sada sam imao dojam da je gotovo svaki koncert ili festival na Jarunskom jezeru bio popraćen kišom – kao da nam se želi nešto poručiti.
Kada već spominjemo negativne strane moram napomenuti još jednu stvar loše odrađenu u ovogodišnjem izdanju festivala – sastavljača rasporeda treba najuriti istog trena! Kao prvo, oba dana smo se susreli da u tri navrata na 15-20 minuta niti na jednom stageu ne nastupa nitko. Za festival koji sadrži 3 stagea to je nedopustivo. A nesnalaženje u ukusu publike također je šokantno. Na stranu što sam bio prisiljen propustiti sjajne Goribor zbog neponovljivih Arcade Fire, ipak mi nije jasno kako je netko mogao odrediti da Elvis Jackson i Superhiks nastupaju u isto vrijeme. Pa radi se o gotovo dva identična benda sa zajedničkom publikom i za očekivati je da će dio publike otići s jednog koncerta da bi prisustvovalo drugom. Slična stvar vrijedi i za Elemental i Dubiozu Kolektiv. Zamislite kako su se osjećali Remi i ekipa kada su koncert otvorili pred kojih 1000 ljudi. Nakon 20-30 minuta na susjednom stageu počela je svirati Dubioza Kolektiv (ova dva benda su stilski dosta slična te dijele sličan profil publike) te je Elemental ostao svirati pred 200-300 vjernih obožavatelja. Zamislite kako se bend mora osjećati kada vidite kako Vam se publika na očigled rasipa – mislim da se ovo definitivno moglo izbjeći pametnijim (možda je bolja riječ – upućenijim) rasporedom.
Ok, već sam dovoljno ugnjavio sa svim tehničkim stvarima koje je ovakav festival donio sa sobom. A kakva je bila glazba – idem po redu po bendovima koje sam stigao poslušati.

DAN 1.

Partibrejkers
Stari zagrebački znanci odradili su standardno dobar koncert na velikom stageu dobrano zagrijavši publiku pred dolazak najvećih zvijezda ovogodišnjeg festivala. Znam da oni više nisu tako uzbudljivi i da su u Zagrebu nastupili 50-ak puta u zadnjih par godina, no dobar rock 'n' roll se uvijek znao cijeniti. Zbog već spomenutih peripetija na ulazu (zbog kojih sam propustio Elvis Jackson i Superhiks pa djelujem neprofesionalno), uspio sam uhvatiti svega zadnjih 15-ak minuta nastupa, no pošto imate veću šansu naletjeti na njihov koncert u Zagrebu nego na Dikana i Dolores na subotnjoj špici, mislim da ćemo se opet uskoro sresti.

Gentleman
Ovog momka nisam volio ni dok sam još gledao njemački MTV. Mislim, Nijemac (koji nikada nisu izbacili pošten bend) koji pjeva reaggea (čiji nikada nisam bio pretjerani fan) ne može biti dobra kombinacija. Možete mi govoriti što god želite, no ja sam pogledao uvod te otrčao do glavnog stagea uhvatiti dobro mjesto pred nastup koji sam najviše iščekivao. Naravno, zbog sljedećeg benda sam propustio i Goribor (šmrc!)

Arcade Fire
Za sam uvod ću reći da se po mom skromnom mišljenju radi o trenutno najboljem bendu na svijetu! Tako da ću pokušati biti što objektivniji, no moje oduševljenje osmorkom iz Montreala je toliko da se ne da skriti. Ovo je bend koji je (uz White Stripese) obilježio zadnjih 10 godina mog glazbenog života, u njihovima albumima i danas uživam kao i prvog dana i zaista nije postojao bend koji sam više želio vidjeti kako funkcionira u izvedbi uživo. Njihova uzvišenost, himničnost, melodičnost, prštanje emocija iz svake odsvirane note nešto je što oduševljava i što jednostavno morate vidjeti kako zvuči uživo.
Ne mogu opisati kako mi je bilo drago kada su ove godine ponijeli Grammya za album godine (odmah sam Grammy počeo više cijeniti – šalim se, naravno) ispred pop zvijezdica. Još kada je počelo twittanje – Who the f... is Arcade Fire – samo sam se mogao smijati. Tragično je da ovakav bend na taj način postane slavan, no svaka reklama je dobra reklama.
Arcade Fire su svoj nastup odradili vrhunski – od samog uvoda sa "Ready to start" do finala sa himničnom "Wake up". Moram priznati da je cijela set lista bila kao da sam ju osobno sastavljao – čak su i strpali mog osobnog favorita s aktualnog albuma - "Suburban war" – kojeg inače nemaju naviku izvoditi uživo. Čak mi ni neizbježna "Haiti" (koja mi nije pretjerano draga) nije zvučala iritantno, jer ipak se radi prije svega o pjesmi patriotskog (Regine), kao i humanitarnog karaktera. Vrhunci izvedbe (ako bih takve izdvajao) bili su aktualna "The Suburbs", žestoka "Month of May", emotivna "Tunnels", nabrijana "Power out", te, naravno, "Wake up". Jednom riječju, vrhunski nastup vrhunskog benda na vrhuncu snage koji svaki ton, svaki trzaj žice, svaki udarac bubnja i klavirske tipke odradi s toliko energije i duše da ih čovjek jednostavno mora obožavati.
E sada će vaše dežurno gunđalo (moja malenkost) izdvojiti par minusa, koji su ipak utjecali na to da ovaj nastup ne mogu strpati među top 5 koncerata svog života – iako sam očekivao da će se to desiti bez većih problema. Kao prvo, tonac mora dobiti otkaz pod hitno. Ovako unakaziti vrhunske pjesme može samo neznalica. Nalazio sam se svega 10-ak metara od pozornice na sredini, a svejedno sam u par pjesama jedva mogao čuti vokal i visoke tonove. Kao poseban primjer izdvojio bih "Rebelion" koja je bila tako loše ozvučena da sam od svega čuo jedino bas i bubanj. Da ne poznajem njihove pjesme u svaki ton, ne bih uopće znao o kojoj se pjesmi radi. Sramota! Još bih mogao navesti par primjeraka (Sprawl II), ali ovo je bio vrhunac loše odrađenog tonskog posla. Pretpostavljam da ovako bogate orkestracije predstavljaju problem toncima, no ovo što smo čuli bilo je zaista jadno. Na taj način je jedan vanjski faktor uspio spustiti ocjenu vrhunskog koncerta.
Druga zamjerka ide na dušu bendu, a radi se upravo o visokim očekivanjima. Stvar je u tome da Arcade Fire u opusu ima pjesme koje su toliko himnične i grandiozne da bi svaku mogli razraditi i u koncertnoj verziji učiniti da doživljaj bude ekstatičan. Ono što pjesme s albuma razlikuje od pjesama uživo upravo bi trebala biti ta određena razina više koja daje pjesmama dozu dramatičnosti. U večerašnjem nastupu to nisam doživio. Da me krivo ne shvatite, ovo su sve vrhunske pjesme kojima ne trebate dodatno dotjerivati da bi dosegnule božanske razine, no gotovo sve pjesme odsvirane su ton po ton kao na albumu. Na koncertu uživo ipak očekujem da će izvedba pjesmu podići na razinu gdje mogu reći – to je to! Sjećam se da sam u recenziji albuma "Neon bible" naveo da smatram da nakon live izvedbe pjesme "No cars go" mogu slobodno umrijeti sretan. E, pa, sada više to ne smatram. Osjećam da sam bio zakinut za nešto.

Buraka Som Sistema
Dva MC-ja, jedna MC-ica koja mrda guzovima kao da joj život o tome ovisi, techno beatovi 90-ih, dvije miksete (mrzim kada mi ovako nešto prodaju kao live nastup) je otprilike ono što smo vidjeli i čuli. Nekima paše, nekima ne. Ja sam ova druga vrsta.

The D0
Francuzi koji bi mogli ponijeti nagradu za najbolju odjevnu kombinaciju festivala (posebice pjevačica koja izgleda kao ždral – sva sreća da ne zvuči tako) utrpali su hrpu različitih žanrova u svoj zvuk. I upravo tako i zvuče – tako francuski. Znam ljude koji vole takve različite kombinacije. Osobno i nisam previše bio oduševljen. Odlučio sam preseliti do drugog headlinera večeri.


Jamiroquai
Mislim da ljudi iz organizacije nisu mogli pogoditi lošijeg headlineara od Jay Kaya i ekipe. Nađite mi nekoga tko je bio oduševljen njihovim nastupom i plaćam ručak. Jamiroquai je bend koji možeš slušati na terasi nekog lounge bara ugodne ljetne večeri dok ti povjeratac s mora mrsi kosu. No, to je sve što oni mogu. Ako je itko pomislio da oni mogu live nastupom zagrijati 10 tisuća ljudi, grdno se vara. Tako da nisam nisam niti dočekao da Jay Kay i ekipa otpraše svoje do kraja, a već sam bio na putu prema doma i krevetu u kojem sam skupljo snagu za sutrašnji (po line-upu) uzbudljiviji dan.

DAN 2.

Dubioza kolektiv
Balkanski Asian Dub Foundation nakon sjajnog prošlogodišnjeg nastupa dobio je priliku na glavnom stageu otprilike u isto vrijeme kao i prošle godine. I opravdali su status potencijalno najpopularnijeg balkanskog alternativnog benda (barem po broju ljudi, jer skupilo se par tisuća), no ipak sam imao dojam da im je prošle godine skučeni prostor zadnjeg stagea dao jednu klupsku atmosferu koja je ove godine nedostajala i to se osjetilo. Imali su 2-3 puta više ljudi nego prošle godine, ali to nije bilo to. Idemo dalje.

Elemental
Najveće žrtve popularnosti Dubioze i debilnog rasporeda. Unatoč snažnoj svirki koja je iz godine u godinu sve bolja i polaganim skupljanjem hitova nisu uspjeli skupiti više od par stotina ljudi pokraj susjedne Dubioze. Malo mi ih je žao, ali što je – tu je. Nisam se ni ja dugo zadržao nego sam išao dalje do najugodnijeg iznenađenja cijelog festivala.

Retro Stefson
Mislim da se onih par stotina ljudi okupljeno na "skrivenom stageu" ispred mladih Islanđana najbolje zabavilo na cijelom festivalu. Ako nađete svjedoke (osim mene) pitajte ih – vidjet ćete da sam u pravu. Sigurno mislite – Retro WTF?? Ni ja nisam znao puno više. Wikipedia kaže da se radi o islandskom bendu jako popularnom u Njemačkoj. To ne može biti dobro, pomislih. No, brzo su me razuvjerili. Bend se sastoji od 6 klinaca i jedne klinceze kojima ne bih dao više od 17-18 godina (a onom mladom basistu maksimalno 15). Ali klinci praše za ne povjerovati.
Fuzija popa, funka, karipskih ritmova, dancea 90-ih, metala i tko-zna-čega-sve-ne rasplesala je sve prisutne. A njihove animatorske sposobnosti najviše su došle do izražaja kada se jedan član spustio do publike te nas natjerao da se podijelimo u dva dijela i natječemo u najdebilnijim plesnim koracima ikada. I onda smo za kraj potrčali jedni prema drugima skakući k'o klokani od sreće. Znam, kada ovako pričam pomislit ćete da imam problema, ali ne biste tako mislili da ste bili tamo prisutni. Njihov nastup je ono zbog čega volim festivale – usred bijela dana zabavit ću se na nastupu nekoga za koga nikad u životu nisam čuo. Sjajno!

TV on the Radio
Odmah na početku moram reći da sam zbog ovih bruklinških genijalaca svjesno propustio Mastodon i Cypress Hill (za koje mogu potvrditi isto kao i za Jamiroquai – loše pogođen headlineri, posebice kada dođu na glavnu pozornicu sa semple mašinama umjesto s live bendom), tako da ne mogu ocijeniti njihove nastupe, no ljudi tvrde – ništa posebno.
Kao što sam na početku izvještaja davio sa svojom kompilacijom bendova iz mladosti, tako moram još jednom ponoviti – kada sam prvi puta čuo TV on the Radio, ostao sam šokiran. Takvu mješavinu zvukova tako dobro posloženu nikada u životu čuo nisam. Jedva sam čekao da vidim kako Sitek i ekipa funkcioniraju uživo – i ostao sam oduševljen. Zvuk s albuma su promijenili na način da su gitare i distorzije podigli te su zvučali kao žestoki punk bend, koji voli koketirati s soulom, funkom i jazzom. Sjajan nastup koji je samo potvrdio ono što je prolaskom vremena postalo jasno – a to je da im zadnja dva albuma nisu u rangu s prva dva. Ipak su najbolji trenuci nastupa bili favoriti "The wrong way", "Dreams", "Staring at the sun", "Blues from down here", te fenomenalna "Wolf like me".
Iako sam poslije sreo ekipu kojoj nije odgovaralo to što su TVOTR za live nastup odlučili odvrnuti gitare na maksimalno, osobno se nisam žalio. Dapače. Još jedan heroj iz mladosti kraj kojih mogu staviti oznaku – checked i biti zadovoljan viđenim.

The Streets
Mike Skinnera i ekipu sam popratio samo na početku jer sam htio uhvatiti barem dio Overflowa i cijeli Grindermana, tako da mi uvod nije pretjerano toga rekao. Ekipa koja je ostala uglavnom se kune da je bilo vrhunski – ja ne mogu ni potvrditi niti osporiti, no to su boljke festivala. Idemo dalje.

Overflow
Energičan početak pred sramotno malim brojem ljudi obećavao je vrhunski koncert. Jura to može i potvrditi, ja (zahvaljujući Grindermanu) ne mogu, no sebi sam rekao da se definitivno ovdje vraćam ukoliko Cave razočara (moš' mislit).

Grinderman
Nakon ovog što sam vidio mogu slobodno ustvrditi – Nick Cave je lud k'o šlapa! A ni ostatak Grindermana ne zaostaje – prije svega mislim na Warren Ellisa koji je luđi od Cavea. Osobno sam se bojao kako će zagrebačka publika reagirati na divlju i zaglušujuću buku koju Grinderman nosi sa sobom – no ugodno sam se iznenadio. Ipak je aureola Nick Cavea kao jednog od najvećih rock frontmena današnjice koji se javno voli sa zagrebačkom publikom (više puta dokazano) bila dovoljno snažna da uvjeri publiku koliko je Grinderman sjajan bend, kada im se posveti pozornost. A posebice kada ih se gleda uživo. Jer ovo nije glazba koju ćete čuti na radio stanicama – ovo je glazba koja vrši izravan napad na uši te koja vrišti od bijesa i energije koju posjeduje.
Ne znam za druge, ali ja sam ovaj nastup doživio kao seksualni čin Cavea i ekipe sa svojom publikom. Prvo su nam se svih ovih godina u obliku Bad Seedsa umiljatim melodijama uvlačili kao najfiniji šarmeri u krevet, da bi nas sada u obliku Grindermana seksualno iskoristili svojim zvučnim napadima. No, mislim da se nitko nije žalio na ovaj oblik zlostavljanja, dapače. Pitajte ženski dio publike – vjerojatno će se samo zagonetno smješkati...
Energija koju su ova četvorica gospodina u poznim godinama prikazali zaista je bila zadivljujuća. Tu je bilo i karate poteza, i višekratnog bacanja u publiku, razvaljivanja mikrofona, gitara, klavijatura – raj za tehničare koji su sudjelovali. A već sam spomenuo da je onaj mršavi Charles Manson (Warren Ellis) luđi od Cavea – mislim da sam u jednom trenutku (dok se sjedećki kao luđak derao – Evil!) u njemu vidio lik nečastivog. Vrhunski! Nastup Grindermana je sjajno zatvorio drugi dan festivala koji je bio mnogo bolji od prvog.

Za kraj mogu samo reći da organizatori festivala mogu biti zadovoljni jer je ovo bio najposjećeniji Inmusic do sada – brojke kažu o 20 tisuća ljudi po danu – tako da uspjeh nije izostao. Osobno, mogu reći da sam ukupno više zadovoljan nego nezadovoljan, iako festival nije ispunio moja očekivanja, a i neke greške koje se ponavljaju godinama zaista su trebale davno biti ispravljene. No, bolje je da imamo i ovakav festival u Zagrebu nego nikakav. Još kad bi gradske vlasti dale podršku organizatorima kao što to čini Novi Sad Exitu – gdje bi nam bio kraj...

Art Vandalay