The Beat Fleet – Perpetuum fritule – unplugged

Splitska hip-hop grupa je napokon izdala svojevrsni ''best of'' album, ali ne bilo kakvu kombinaciju prijašnjih hitova i uspješnica, već u jednom novom, drugačijem izdanju. Upravo tako možemo ukratko opisati novi album TBF-a, pod imenom Perpetuum fritule. Ukoliko dvojite trebate li izdvojiti novce za ovaj album, možda će ova recenzija pomoći vam da donesete odluku.

Pred vama je zapravo tonski zapis jednog koncerta TBF-a, točnije onog kojeg su TBF-ovci priredili u zagrebačkom klubu Močvara 7.11. 2009. godine kada su pred kojih 700-injak duša održali jedan ištekani koncert. O dojmovima s koncerta ste već mogli čitati na groupie.hr-u, a sada ću pokušat reći kako to zvuči kada se promatra (odnosno sluša) s vremenskim odmakom (kada prosudbu ne zamagljuju pivo i alkohol i opći pozitivna energija kakva je prisutna na koncertima TBF-a, a koja vas drži barem nekoliko dana). Dakle, red za jedan, zlobnici bi rekli objektivan osvrt na koncert u Močvari.

Prvo da rasčistimo tehnikalije. Imate dvije verzije albuma: dvostruku koja donosi kompletni koncert te jednocedejno izdanje s odabranim pjesmama (koje najbolje pašu uz pripremanje fritula (recept možete naći popratnoj knjižici albuma), ali kako je Groupie ''Glazbena ROck Udruga'', a ne ''Gastronomska ROck Udruga'', neće biti govora o gastronomko-kulinarskim specifičnostima fritula, već isključivo o glazbi. Sam naziv albuma (koji je nastao kao čista zajebancija dok je bend u kombiju putovao na jedan koncert) će vam lagano nagovijestiti da je ovdje zvuku riječ - zajebantskom, a velika većina novih aranžmana starih hitova TBF-a je upravo takva: glazba kao stvorena za neki ljetni tulum (po mogućnosti na plaži). Ima i par iznimaka (nažalost), ali o njima više malo kasnije. Dakle, pjesme možemo podijeliti u tri skupine: 1 – sentiši, balade i laganice, 2 – pozitiva i zajebancija, 3 – socijalno osjetljive i ozbiljne. U prvu skupinu se mogu ubrojiti ''Fantastična'', ''Nostalgična'' i ''Lud za njom''. U drugu spadaju ''Data'', ''Guzice i sise'', ''Malo san maka'', ''Šareni artikal'', ''Alles gut'', ''Genije'' itd., dok treću skupinu čine ''Heroyix'', ''Bog i zemljani'' i ''3logija''. Pjesme ''ST stanje uma'', ''Pljačka'' i ''Ye'n, dva'' su negdje između dvije skupine. Na prve dvije skupine čovjek ne može imati previše primjedbi. Aranžman je dovoljno inovativan da vam pjesme ponovno uđu u uho, a opet nije previše promijenio samu srž pjesama pa je i dalje lako iz prvih taktova prepoznati o kojoj je pjesmi riječ (a i Mladen najavi većinu pjesama). Dio pjesama završava ležernim instrumentalnim jam-sessionom – tako recimo, nakon ''Data'' možete čuti kako Saša solira na harmonici, Nikša ima lagani latino solo performans nakon ''Nostalgične'', a najveću improvizaciju ima bubnjar Janko na kraju ''Guzica i sisa'' (gotovo 5 minuta). Neke ćete pjesme hjteti slušati negdje na moru ili uz kakvo osvježavajuće piće dok vas Sunce prži (to bi bile, ''Alles gut'', ''Odjeb je lansiran'', ''Smak svita'' i ''Papilova''), druge će biti najbolje za neke noćni tulum na plaži ili u prirodi (''Život je lijep'', ''Genije'', ''Guzice i sise'', ''Šareni artikal'' i ''Data''), neke će pak biti savršene za romantične noći i promatranje zvijezda u društvu boljih polovica (''Fantastična'' i ''Lud za njom''). Među ovim pjesmama valja izdvojiti dvije pjesme koji čine prvi bis ( ''Život je lijep'' i ''Genije'') koje su izvedene u odličnom funk & soul stilu kakvog se ne bi posramio ni pokojni James Brown – ovdje se ''Genije'' opet izdvaja (što je i za očekivat od njihove najpoznatije pjesme).

E sad, ove prve dvije skupine pjesama su dobre, ali zato ima ona treća skupina, koje čine socijalno osjetljive pjesme koje su napravljene u malo ozbiljnijem tonu pa zbog toga su poput prištića na čelu inače skladne cjeline. Što je najgore, to su inače dobre, čak genijalne, pjesme kao što su ''3logija'' ili ''Heroyix'' koje, kada ih čujete u ovoj ištekanoj verziji, gube brat-bratu 80 % svoje prvotne gorčine i žestine. Dođu vam kao bezalkoholno pivo – loša verzija inače dobre stvari. To posebno vrijedi za ''Heroyix'' (te dobrim dijelom za ''Bog i zemljani'') koju je u Domu sportova (kad je TBF održao normali uštekani koncert) gotovo 10 tisuća ne pjevalo, već vikalo i galamilo iz petnih žila jer je ta pjesma savršeno izražavala upravo ono što oni osjećaju o stanju u Hrvatskoj. Ovdje ona zvuči mlako i nimalo buntovno. Sličan će mlaki dojam na vas ostaviti i prva stvar na albumu – ''Slobodni stil'', ali nemojte odmah zbog nje prekinuti slušanje ostatka albuma jer je ostatak puno bolji. Jedina od svih pjesama iz ove grupe koja nije izgubila na kvaliteti ovakvim aranžmanom je ''ST stanje uma'' koja, iako govori o teškoj temi prolaznosti mladosti i nemogućnosti većine ljudi da misle svojom glavom, ipak dobro zvuči jer akustična gitara i harmonika daje onaj jedan nostalgični, arsendedićevski ugođaj klasične balade tako da će vas ona vjerojatno podsjetiti na vaše prohujalo djetinjstvo i/ili mladost.

Jedina pjesma koju je teško decidirano smjestiti u bilo koju od ranije navedenih kategorija je ''Pljačka'' koja je brza, socijalne tematike, a opet pomalo zajebantska. Saša je na harmonici odlično zamijenio trubače koji inače toj pjesmi daju onaj poseban zvuk. Ovdje malo više zvuči ko da je skinuto sa soundtracka nekog mediteransko-balkanskog fritule-vesterna. Na prvo slušanje vam možda neće ući u uho, ali svakim sljedećim preslušavanjem će vam sve više i više dopadati.

Za kraj ću ipak reći da pozitivan dojam koji sam imao nakon samog koncerta je ipak bio točan jer i sada, nakon što je prošlo više od pola godine od same svirke, moji dojmovi su i dalje isti. Neke pjesme su odlično pogođene, neke dobro pogođene, a neki su čisti promašaj u ovakvom aranžmanu. Ukratko, ako trebate neki dobar album za ljetni tulum (po mogućnosti na moru ili na plaži) ili za pripremanje fritula (ili nekog drugog domaćeg specijaliteta – ne nužno dalmatinskog), ovaj album je onda upravo za vas. Ako išta, ovaj će nas album držati dok TBF ne objavi novi studijski album s novim materijalima (barem u današnjem svijetu imaju o čemu pjevati).

David Manning