The Dead Weather – Sea of Cowards

Mislim da nema smisla da sada previše pišem o tome tko su The Dead Weather. Onaj koga zanima - zna, a onaj tko ne zna – ima internet. U svakom slučaju, ekipa glazbenika predvođena najosebujnijom rock pojavom novog stoljeća – Jackom Whiteom prije godinu dana izbacila je jedan prljavi, sočni, glasni blues album Horehound koji je zvučao kao da je par vrhunskih glazbenika nakon cjelovečernje pijanke odlučilo sjesti za instrumente i snimiti jam session.

Niti godinu dana nakon prvijenca, stigao nam je nasljednik još jednog razigranog imena – Sea of Cowards. Iako je u biti sama suština albuma nepromjenjena, konačni rezultat razlikuje se od prethodnog po kvaliteti. Iako je i na prvijencu bilo teško prohodnih trenutaka, album je zaista odisao kao sjajna cjelina, no tu ciljana skupina ionako nisu bile šire mase, nego glazbeni sladokusci. Prvenstveno zbog Jacka Whitea, album je dosegao kakav-takav uspjeh, no to nije glazba koja može duže vremena provesti na ljestvicama – jednostavno nije za svačije uši. Novi album to potvrđuje i potencira.

Ipak, ono što razočarava na novom albumu je da nema dobrih pjesama. Čak je i energija splasnula za barem 20% u odnosu na prethodnika. Dok sam slušao album, želja za mrdanjem kukova i drmanje ekstremiteta bila je na osrednjem nivou, što je velika šteta kada se zna kakva prošlost stoji iza glazbenika koji potpisuju Sea of Cowords.

Jedina stvar koja je bolja od prethodnika jest međuigra koju pokazuju Jack i Alison – u određenim trenucima zvuče kao ljubavnici, u drugima kao brat i sestra koji se ne podnose, a u trećima kao brat i sestra koji se ne podnose i usred su incesta. Njihova međuigra najbolje se možda osjeti u najkvalitetnijem dijelu albuma (The difference between us, I'm mad i Die by the drop), gdje je u pojedinim trenucima teško raspoznati tko pjeva glavne, a tko sporedne vokale i koji pršte nekom uvrnutom seksualnom energijom.

No, navedeni trolist je ujedno i vrhunac albuma, posebice luđačka I'm mad koja zaista zvuči kao da je ju napisala osoba koja je zadnjih 15-ak godina provela u određenim ustanovama. Valja još istaknuti i posljednju stvar na albumu i definitivno najčudniju – Old Mary koja je u biti pomaknuta verzija kršćanske molitve Zdravo Marijo. Zaista uvrnuto.

Kako čitam što sam do sada napisao, vidim da sam naveo da su najbolji trenuci dvije najčudnije pjesme. Što je najgore – to je i istina i to je još jedan minus albuma. Jednostavno nema onaj sirovi, prljavi groove koji je pratio prvijenac i zbog kojeg sam zavolio The Dead Weather.

Nažalost, mislio sam da ovo nikada neću reći – ali Jack White je doživio prvi glazbeni neuspjeh (barem u mojim ušima), te mu držim fige da se ubrzo oporavi i ponovno počne stvarati glazbu zbog koje je zaslužio reputaciju koju ima. Ali da se krivo ne razumijemo, iako  sam kroz kritiku naveo uglavnom loše strane albuma, on i dalje ima dovoljno razloga da ga poslušate jer ipak se radi o vrhunskim glazbenicima, ali više od trojke za ovo jednostavno ne mogu dati – pogotovo zato što se radi o vrhunskim glazbenicima.

 

Ocjena: 3

 

Art Vandalay