Odmah da nešto razjasnimo, ja Poguese volim – uvijek mi je drago poslušati njihove pjesme (Rum, Sodomy & the Lash mi je jedan od najdražih albuma uopće), ali isto tako sam imao jako niska očekivanja od ovog koncerta. Razlog? Dvije riječi: Shane MacGowan. Da se razumijemo, Shane je odličan tekstopisac, ima ogromnu karizmu, ali isto tako ima i ogromnih problema s javnim nastupima. Priče o tome kako je nebrojeno mnogo puta na nastup dolazio pijan te kako se čak jednom prilikom ispovraćao po prvom redu gledatelja na jednom koncertu mi je davala dovoljno skepse da smatram da će MacGowan, iako navodno odviknut od alkohola, uglavnom frfljat nešto nerazumljivo u teškom falšu. Uostalom, najbolji dokaz razlike u zvuku možete čuti ako poslušati jedan njihov dvostruki Best of album gdje ćete na prvom CD-u naći regularne studijske snimke, dok je na drugom CD-u live nastup iz perioda kad je Shane bio na vidljivom (odnosno čujnom) dnu. Na kraju krajeva, kad god odete na koncert Majki možete vidjeti na što Bare liči, a on se isto skinuo s droga. Jest da je Shaneova droga uglavnom bila alkohol, a ne kokain i heroin, koliko ga je konzumirao može se s popriličnom sigurnošću reći da je razbijeniji od Bareta.
Enivej, takva su bila moja očekivanja. Sad bi bio red da kažem kako je bilo. Prvo što sam primijetio bila je publika u kojoj je zelena boja apsolutni must-have. Ok, razumljivo. Predvidljivo, ali razumljivo. Isto tako hrpa majica Dropkick Murphysa i Flogging Mollyja. U redu, može proći. Ali onda vidim nešto što sam i prije viđao na koncertima gdje se svira irska glazba, a što mi prije nije toliko smetalo – ljudi u kiltovima. Polako mi je to počelo ići na živce (posebno kada sam saznao da se kiltovi uz Irsku vežu tek negdje od početka 20. stoljeća – što, mora se priznati, i nije baš toliko duga tradicija), a apsolutni dokaz pretjerivanja je bio ogroman transparent na tribinama na kojemu je pisalo „TARTAN ARMY CROATIA“ i isto tako jedna ekipa ljudi u fan-zoni u majicama s istim natpisom, kiltovima (naravno), a jedan pripadnik ove vesele grupe je čak nosio gajde. Ok, ljudi. Dajte prestanite miješati Irsku i Škotsku. To su dva različita naroda. Jest da i jedni i drugi vuku podrijetlo od Kelta, mrze Engleze i vole piti, ali pobogu, pa isto se može reći za skoro svaku bivšu englesku koloniju. Jest da su svojedobno i Irci i Škoti bili u istoj državi pod engleskom čizmom, ali više nisu. To je Sjeverna Irska, a ne Republika Irska. Odite na Wikipediju – ne morate ići čitati povijesne udžbenike da to saznate. Isto tako – kiltovi. Gledajte, kao što sam rekao, kiltovi su škotski, ne irski. A i kiltovi nisu toliko stari. Štoviše, izumljeni su 1725., a masovno nošenje je počelo tek kasnije, kada se i počinju dizajnirati razlčiti uzorci što se danas u 99% svijeta smatra da je nešto jedinstveno svakom škotskom klanu i što oni nosi od pamtivijeka. I ne, nemojte mi spominjati Hrabro srce kao dokaz da su Škoti i u Srednjem vijeku nosili kiltove jer je taj film općenito uzet kao primjer najgore i najnepreciznije interpretacije povijesnih događaja u povijesti filma.
No dobro, moji tartan tantrumi nastranu, kako je bilo? Pa moram reći, iznenađujuće dobro. Bend je kasnio 35 minuta sa svirkom, što i nije neki veliki problem (posebno kad se uzme u obzir ko im je frontmen). Odlično su bili raspoloženi (posebno Spider Stacy koji je na kraju koncerta demolirao gitaru u najboljem stilu Petea Townshenda i Paula Simonona te James Fearnley koji je sa svojom harmonikom letio po cijelom stageu te je uvijek prvi i najbrže izletio natrag na pozornicu na bis). Shane se dobro držao s obzirom na svoje stanje (jest da je tri puta morao otići sa stagea da se malo odmori i osvježi). Jest da je i dalje frfljao tako je dobar dio najava koja pjesma slijedi bilo apsolutno nerazumljivo. Ostatak benda je dobro međusobno surađivao i dobro su se nadopunjavali. No ono što je ovom koncertu davalo onaj posebni doživljaj bila je publika (uglavnom starije i srednje generacije) koja je bila odlično raspoložena i koja je na gotovo svaku malo bržu pjesmu veselo skakala i plesala. Bilo je i nekoliko polugolih plesača jigova na tribini, a i općenito je muški dio publike osjećao potrebu da se skinu goli do pasa. Ženski dio nije osjećao potrebu se solidarizirati s njima.
Što se tiče same setliste, otvorili su sa dvije pjesme kojima nisu mogli fulati – „Streams of Whiskey“ i „If I should Fall from the Grace of God“ koje su vrlo brzo digle atmosferu na višu razinu. Nakon toga su uslijedile „Broad Majestic Shannon“ i „Boat Train“, da bi tijekom izvođenja „Tuesday Morning“ Shane otišao malo se osvježiti u backstage, a njegovu ulogu pjevača je preuzeo Spider Stacy. Nakon ovog intermezza Shane se vraća na stage i bend izvodi „Hey, Kitty“, „Sunny Side of the Street“ i „The Band Played Waltzing Matilda“. Ova posljednja pjesma me se posebno dojmila zobg svoje odlične baladičnosti i tematike. Odlično je sjela kao predah od brzih i veselih pjesmuljaka koje Poguesi inače izvode, jedina zamjerka zagrebačkoj izvedbi je ta što nisu otpjevali sve stihove, no opet, kad se uzme u obzir da je u pitanju Shane MacGowan, nije ni čudo što nije uspio zapamtiti sve stihove ove pjesme. Slabo pamćenje stihova Shane je nadoknadio odličnim zavijanjem kakvo ga je proslavilo i mora se priznati – iako je njegova fizička pojava vrijedna žaljenja, to zavijanje (kako se to na engleskom naziva „Banshee Howl“) je i dalje dostojno najboljih Hitchcockovih filmova. Shane se još jednom povukao u backstage, a bend je izveo „Thousands are Sailing“. Za kraj regularnog dijela (koji je trajao nešto više od sat vremena) ostavili su provjerene hitove: „Dirty Old Town“, „Bottle of Smoke“ i „Sick Bed Culcuhann“. Nakon toga se bend povlači, ali brzo se vraćaju na bis tijekom kojeg izvode najbolji tercet na koncertu: „Sally MacLenanne“, „Rainy Night in Soho“ i „Irish Rover“. Za drugi bis smo dobili dvije pjesme – tradicionalnu „Poor Paddy is Working on the Railway“ i sada već legendarni closer, „Fiesta.“ Nakon cca. sat i 35 minuta svirke, ta ista svirka je završila, a publika otišla kući – a netko iz Tartan Army Croatia počeo je svirati „Auld Lang Syne“.
Konačni dojmovi? Moram priznati da su Poguesi nadmašili moja očekivanja. Ok, možda su očekivanja bila niska, ali i da su bila standardna – bila bi nadmašena. Vrlo dobar koncert. Na setlistu nemam prevelikih zamjerki. Možda bih ja izabrao neke druge pjesme da se izvedu – primjerice njihov veliki hit „Summer in Siam“ ili moje osobne favorite „London Girl“, „Train of Love“ i „Ghost of a Smile“, ali i na ovu setlistu ne mogu imati prevelikih zamjerki. Posebno na uvrštenje „Waltzing Matilde“ na istu. Publika je bila odlična, bend isto tako dobro raspoložen, Shane se dobro držao,... Jedina zamjerka koju imam je na trajanje koje je ipak moglo biti malo više (posebno kad se uzme u obzir kolika je bila cijena karata). Sve u svemu, solidna četvorka.
