Nakon što su osvojili zagrebačku underground punk-rock scenu jedinstvenim i, mora se priznati, solidnim albumom ''Punkfolkwellness'', zagrebački punk-heavy metal cajkaši Brkovi su se, u pauzama između svirki, bacili na pisanje i izdavanje novog albuma. E pa, novi album, nazvan ''Društvo brkatih mladića'' je pred nama, a kako zvuči možete pročitati ođe.
E sad, najteža stvar kod recenziranja i davanja dojma o Brkovima i njihovom glazbenom stvaralaštvu je dobro se postaviti zato što Brkovi ostavljaju na pojedinca nekoliko oprečnih, neki bi čak rekli i nepomirljivih utisaka. Pogledajmo prvo kako oni općenito zvuče. Dakle, svirači je to čisti punk i heavy metal na najboljim tragovima Judas Priesta, Motorheada i Maidena, ali je tematika pjesama i posebno Shemsin vokal nešto što bi prije našli u repertoarima kojekakvih pjevača narodnjaka (i kad kažem narodnjaka, onda ne mislim na sevdahe ili one za koje se čak i najokorjeli roker ne ustručava reći da su mu OK, kao što je Halid, već na one koji vjerojatno trešte iz Dinamovog autobusa dok zagrebački plavi idu na gostovanja). Druga stvar koju valja napomenuti su dojmovi koje ostavlja glazba Brkova kad ih čujete preko nosača zvuka od onog koje ostavi kad ih čujete uživo. Meni oni dođu nešto ko Kawasaki 3P – bend čiji album u cijelosti ne bi slušao u komadu više od jedanput (ili eventualno u nekim posebnim prilikama kao što su opijanje s muškom ekipom jerbo im romantične balade nisu baš jača strana, te tugovanje zbog prekida s curom), ali su zato uživo vrhunski zabavljači koji itekako znaju stvoriti odličnu i slobodno se usudim reći divlju atmosferu među publikom (ovdje banalno jednostavni tekstovi dobro dođu jer ih čak i netko pijan kao Shane MacGowan može zapamtiti). I onda je lako vidjeti gdje je tu problem. S kakvim očekivanjima ući u slušanje i kasnije recenziranje novog albuma (ili bilo kojeg albuma) Brkova? Iako se čini kao pravi Sizifov posao, groupijevci ne bježe od posla (ha sad, možda ste čuli ili ćete čuti i drukčije tvrdnje, ali od groupijevskog posla ne bježimo!) pa stoga hrabro naprijed!
Prva pjesma imena ''E.P.P'' u biti nije ni pjesma nego glazbeno-reklamna najava da upravo slušamo album Brkova (hvala, nisam to znao [sarcasm]). Nakon nje slijedi ''Tolerancija'' koja zvuči jako brzo i, sudeći po onom što sam vidio na zadnjem im koncertu, jako je dobra za žive svirke i odlično je primljena. Ovo je inače najeklektičnija pjesma na albumu jer kombinira već ranije spomenute elemente punka, heavy metala (u malo manjoj mjeri), cajki i hip-hopa. Slijedi diptih pjesama o krivim ljubavima – jedna koja govori o prekinutoj ljubavi (''Ornela''), a druga o ljubavi koja će uskoro biti prekinuta (''Nisam ja za tebe''). Potonja se može pohvaliti jako dobrim rifovima na gitarama i boljim (čitaj: smiješnijim) stihovima od prve pa stoga odnosi pobjedu u ovom duelu. Onda slijedi himna benda koja se zove ''Brkovi'' (a kako će drugo). Ovdje Shemso dobrano mijenja svoj standardni narodnjački vokal i više zvuči kao Thompson što je za... Pohvalu? Osudu? (vidite kako se zbunjenost ispoljava). Pjesma je više heavy metalska, a brkatim mladićima predlažem da ubuduće s njom otvaraju svoje koncerte jer ju je publika jako dobro primila. Nakon nje slijedi po mnogima (uključujući i mene) najbolja pjesma na ovom albumu – ''Švaler''. Ova pjesma je najbliža zvuku prvog albuma, a i vokalno i tematski je savršeno prati. I baš poput Gaussove krivulje, nakon moda distribucije koji predstavlja odlična ''Švaler'' it's all down hill from here, kako bi rekli Ameri. ''Anđeli pakla'' – pjesma o bikerima pokazuje samo da je imala potencijala, ali to nije iskorišteno. Nakon nje slijedi najduža i, meni osobno, najiritantnija pjesma u cijelom dosadađnjem opusu Brkova – ''Cvjetalo je meni cvijeće'', koju jedino mogu opisati kao Shemsin pokušaj da se okuša na narodnjačkoj sceni jer pjesma je upravo to – narodnjak. Iritantni zvuk harmonike, manjak žestine gitara i Shemsin glas me svaki put navodio na to da preskočim pjesmu, ali sam zbog profesionalnosti izdržao, ali pjesma je potpuni promašaj. Nakon nje slijedi još jedna promašena zajebancija, parodija Tošine pjesme, točnije refrena pjesme, iz RTL-ove sapunice Zabranjena ljubav (što je ujedno i naziv pjesme). ''Hrvat iz Gospića'' je također nekako promašena, ako su htjeli ubaciti neku pjesmu o nekoj hrvatskoj seljačini, bolje da su stavili ''Hej, Mislave'', pjesmu koju još od DOF-a izvode na koncertima, a koje je bolja od dotičnog ''Hrvata iz Gospića''. Nakon nje slijedi ''Sad je kraj'' koja je srećom kratka i zatvara dobrim dijelom mlako iskustvo slušanja 25-minutnog albuma.
Ukupni dojam? U odnosu na prvi album Brkovi su ovim uratkom podbacili. Zvuk koji su imali na prvom albumu je dobrim dijelom zamijenjen kojekakvim eksperimentiranjem, a pojedine pjesme koje album izvlače su tek natruha kako u Brkovima još uvijek ima potencijala za dobre uratke. Mislim, nije ni prvi album bio remek-djelo, ali je bio nešto drukčije te je stoga bio dobro prihvaćen. Dobra je stvar što ovaj album (kao i prethodni) možete besplatno skinuti s njihove web-stranice a ukoliko ga želite platiti jer vam se, eto, svidio, onda možete kupiti original na njihovom koncertu. Ovo je fer poteza Brkova jer vas ne sili da iskeširate lovu za nešto što vam se na kraju ne svidi, ve ćvam stavljaju na dušu hoćete li ih financijski pomoći ili ne. A što se koncerata tiče, oni su ipak jedini pravi način da se doživi Brkove. Tako da, ukoliko vaš prvi doticaj s Brkovima bude putem slušanja studijskih snimki, nemojte ih odmah otpisati. Najbolji savjet je album nabrzaka preslušati uoči koncerta pa tek onda davati konačni sud. Možda bi bilo bolje da Brkovi odluče snimati samo live albume? Tko zna? Ah, nitko. Nitko ništa ne zna. Krhko je znanje...
.jpg)
