Chasing Hladno Pivo

Za mene je kupnja knjige „Trening za umiranje“, neslužbene biografije benda HP pisane iz pera jednog od naših najpoznatijih rock kritičara Aleksandra Dragaša, bila samonametnuta obaveza. To sam shvatio onoga trenutka kada sam s prijateljem, debelim Dadom, lutajući gradom, zalutao u knjižaru Profil i vidio policu na kojoj je stajala zajedno s CD-om «Šamar». Njen sjajni omot, identičan onome na CD-u, privukao me je odmah te sam bez razmišljanja potrošio 99 kuna na nju. U pozadini je naravno stajala grižnja savjesti zbog spržene kopije navedenog CD-a koja je stajala zataknuta u pretincu za rukavice moga auta. To i još par sitnica koje me je povezivalo s ovom grupom.
Ugrabio sam priliku taj dan u 10 sati navečer. U ušima mi je još zujalo od probe, uvukao sam se u krevet i krenuo. Odložio sam je u 2. Pročitanu. Ovo je bilo prvi put da mi se desilo da sam zakasnio na posao zato što sam sređivao dojmove u glavi zbog knjige koju sam čitao do kasno u noć.
Zaronivši u nju shvatio sam da je ona za mene više od obične rock biografije. Ta knjiga je prvi pisani, povijesni dokument moje „Fiju Briju“ generacije. Da se razumijemo, nitko još nije pisao o toj izgubljenoj generaciji i to objavio u knjizi do dana današnjeg. Super mi je to što se Dragaš odmiče od samog benda i opisuje cjelokupnu situaciju koja je tada vladala u ovoj zemlji a čije posljedice osjećamo i danas. Iz njega izlaze i frustracije čovjeka koji je „višom silom“ bio zaustavljen u trenutku kada je trebao napraviti veliki korak u životu. Ostalo je samo svjedočanstvo prvo aktera, pa onda i promatrača sa strane o karijeri ovog velikog benda.
Zapravo prvi dio knjige do onog trenutka kada je Dragaš napustio poziciju menadžera HPa me je puno više zaintrigrirao. Našao sam neke stvari koje nisam znao do dana današnjeg mada sam na neki način rastao uz taj bend.
Odlična stvar su i odlomci u knjizi koje su pisali drugi ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili upleteni u priču oko HP-a: Pišta, Sale Veruda, Nikša, Hadžo, Denyken…, u kojima se stvara odmak od cjelokupne priče ali i stvara slika o onome što taj bend znači njihovim fanovima, prijateljima, producentu i ostalim ljudima bez kojih ova priča ne bi vjerojatno niti bila ispričana.
Dragaš fino objašnjava odnose u bendu te par kritičnih trenutaka koji se u svakom bendu prije i kasnije dogode. Jer i HP je imalo svoje „klipove u nogama“. Nekako bi im uvijek iz benda otišao basista, a činjenica je da su basisti podosta zajebani ljudi spremni upropastiti vlastiti bend (znam iz osobnog primjera).
Odlučujući trenutak u cijeloj karijeri ovoga benda bio je onaj trenutak kada su odlučili ostaviti daytime poslove i krenuti u snimanje zadnjeg albuma. I to je jedini pravi put. Jer nema šanse da se u potpunost posvetiš muzici i daš ono najbolje što možeš ako to nije prvo i jedino čime se baviš. Da je neko htio izdat „manual“ u kojem bi objasnio kako napraviti bend i kako s njime nešto postići, vjerojatno bi napisao ovakvu knjigu. Mada takav manual nije moguće napisati i 100% tvrditi da je on „bulletproof“ ovaj knjiga je jebeno blizu tome.
Trening za umiranje je „must have“ svakog čovjeka otvorenog duha, svakog luđaka koji je redovito išao na Fiju Briju onih ratnih godina, svakog člana svakog benda iz svake garaže u ovoj zemlji, i svakog sanjara koji vjeruje da je ono što je u njegovoj glavi jedini pravi put.

Ozy