Iako Poguesi i dalje drže prvo mjesto kombiniranja rocka i irske tradicionalne glazbe (Dublinersi ne pripadaju u užu definiciju rock glazbe), bostonski Dropkick Murphysi se lagano približavaju legendarnim Ircima koji ipak žive na svojoj staroj slavi. Za razliku od Poguesa, Dropkick Murphysi objavljuju novi audio materijal koji polako osvaja sve više i više publike. Koliko će novih fanova privući s novim studijskim albumom Going Out In Style ostaje vidjeti, a kakav je album možete naći u detaljnijoj recenziji.
Zanimljivo je kako jedna pjesma može utjecati na globalnu popularnost nekog benda. Ovdje ne govorim o raznim one-hit wonderima koji su tijekom godina i desetljeća se javljali i jednako brzo nestajali u svijetu rock glazbe, već o tome kako jedna pjesma može učiniti da se šira publika upozna s opusom jednog benda. Dropkick Murphysi su to doživjeli kad je Martin Scorsese njihovu „I'm Shipping Up To Boston“ iskoristio u svom oskarom nagrađenom filmu Pokojni. Da se razumijemo, Murphysi su svoje fanove imali davno prije Pokojnih, ali nećemo se zavaravati da ih je taj film i ta pjesma učinila prepoznatljivima među publikom koja ih inače ne sluša. Što i ne čudi, jer „I'm Shipping Up To Boston“ je odlična pjesma koja brzo ulazi u uho. Nakon izlaganja široj publici, Murphysi su objavili još jedan album, The Meanest Of Times, da bi 4 godine nakon njega objavili novi čije će pjesme vrlo vjerojatno biti najčešće puštane po pubovima kada se ove godine bude svugdje po svijetu (pa tako i u Hrvatskoj) slavio dan sv. Patrika.
Ono što je zanimljivo kod ovog albuma jest činjenica da je to konceptualni album. Znam što mislite: „Otkud sad punk-rock bend ide praviti konceptualni album?“ Istina je da su rijetki punk bendovi to radili, ali evo, Dropkick Murphysi su se odvažili na taj korak te su ovim albumom odlučili ispričati priču o Cornelliusu Larkinu, Amerikancu irskog podrijetla, o njegovim ljubavima, borbama u ratu, s poslodavcima, životu, prijateljima i na kraju krajeva, o njegovoj smrti. Zapravo, cijeli album prati lajtmotiv ponosne smrti i uvjerenja da ste u svom životu postigli nešto značajno i vrijedno sjećanja, bila to ljubav, prijatelji, borba protiv neprijatelja, nepravde ili nešto treće što već ljudi smatraju vrijednim.
Tako album otvara pjesma koja idealno zvuči za pripremu za bitku, a pjesma se zove „Hang 'em High“. Nakon nje slijedi jedna od najboljih pjesama s albuma, odlična „Going Out In Style“ – pjesma koja je približava Joyceovom romanu Finneganovo bdijenje gdje pokojnik razmišlja o svom sprovodu i kako je važno se čak i u smrti zabaviti (što za Murphyse očito podrazumijeva mnogo alkohola, glasnu glazbu te lijepe i moralno slobodoumne žene), a da nije bitno kako ćete biti pokopani (bilo da vas, kako pjesma kaže, „spale na odru i poliju viskijem“ ili „prospu vaš pepeo po Fenway Parku“). Na pjesmi se također kao back-vokali pojavljuju Fat Mike iz NOFX-a, Chris Cheney iz Living Enda i Lenny Clarke iz Rescue Me, što pjesmi daje dodatni tulumski štih. Vajla također spomenuti da pjesma sa svojim promjenama ritma, zaraznim refrenom i cjelokupnom tematikom te posebno frenetično brzom završnicom se nameće kao novi showstopper Dropkcik Murphysa s kojim bi mogli ubuduće završavati svoje live nastupe. Slijedi „The Hardest Mile“ koja govori o irskim imigrantima koji su gradili željeznicu u SAD-u, zatim „Cruel“ koja govori o teškom životu. Nakon njih slijedi jedan od prvih singlova, „Memorial Day“ koja odličnim suzvučjem bendža, gitare i fruli govori o tome kako je važno vjerovati u svoje snove i boriti se za njih (Come join the fight / So we can change the way we’re living / What’s left inside? /If you believe / Believe you’ll never give in) se izdvaja od ostatka pjesama i sigurno će naići na prihvaćanje od šire publike. „Broken Hymns“ pomalo vuče na „Green Fields Of France“ te na „The Band Played Waltzing Matilda“ od Poguesa sa svojom tematikom o povratku vojnika iz rata. „Deeds, Not Words“ i „Take 'em Down“ će vjerojatno postati nove himne prosvjednika širom svijeta, što posebno vrijedi za ovu drugu pjesmu koja je lišena dodatne buke električnih gitara, nego umjesto toga sa snažnim ritmom radničkih čizmi, akustičnom gitarom, bendžom i usnom harmonikom vuče na one stare prosvjedne pjesme kakve je Pete Seeger znao pisati (samo što se Murphysi ne ustručavaju reći da su poslodavci „bastardsi“ te da ih treba „Slash them to the ground“, iako se ni Seeger nije bojao reći „bastard“ u svojim pjesmama). Inače, Murphysi su pjesmu posvetili radnicima iz Wisconsina čiji je guverner htio smanjiti radničke plaće što je dovelo do brojnih sindikalnih prosvjeda u Wisconsinu. Nema sumnje da će pjesma biti na vječnoj plejlisti Ivana Pernara. Tko zna, možda će je prosvjednici po Zagrebu i pjevati (bar ih Jaca onda neće ništa razumijeti pa se neće uvrijediti). Nakon izmjene jedne brze i jedne sporije pjesme („Sunday Morning Matinee“ i „1953“) dolazi jedine dvije neautorske pjesme. Jedna je pjesma iz 1913. godine, a zove se „Peg O' My Heart“, a bendu se kao posebni gost pojavljuje Bruce Springsteen te on i Ken Casey pjevaju ljubavnu pjesmu klasičnog irskog ritma – drugim riječima, brza, plesna i vesela. Pjesma definitivno predstavlja najveći odmak od klasičnog zvuka Dropkick Murphysa te je najbilža klasičnom rocku (sam Casey je rekao da se nisu usudili previše nametati svoj stil Springsteenu jer, kako je to Casey rekao: „You don't tell The Boss what to do.“). Ali svejedno, odlična međuigra između električne gitare i mandoline tako zove na ples i udaranje nogom u ritmu muzike da će se sigurno puštati po birtijama i pubovima uoči i na dan sv. Patrika (ili bi, barem po mom mišljenju, trebala). Završna pjesma je već kultna „The Irish Rover“ koju je svaki bend koji iole koristi elemente irske folk-glazbe obradio (Od Dublinersa, Poguesa do Flogging Mollyja). Murphysi je obrađuju sada u svom prepoznatljivom stilu te tako zaokružuju priču o Cornelliusu Larkinu.
Ono što je važno izdvojiti jest to da Murphysi svoj zvuk sve više i više proširuju sve većim korištenjem folk-elemenata. Nije to više čisti punk-rock s primjesama irish-folka već punokrvni irish-hard-rock gdje se u podjednakoj mjeri koriste elementi punka i hard-rocka (brzi i žestoki riffovi te jak i glasan ritam bubnjeva) i elementi irish-folka (kao što su gajde, bendžo, mandolina, frula, harmonika), što je za svaku pohvalu. Također valja pohvaliti Murphyse na sposobnosti da napišu pjesmu koja svojim stihovima ostavlja dojam da se radi o nekoj prastaroj tradicionalnoj irskoj pjesmi koju su oni iskopali iz neke stare škrinje ili kovčega. Ne može svatko postići taj dojam autentičnosti.
Ovakav album će sigurno Murphysima donijeti još puno novih fanova. Odlična je stvar što su pjesme na albumu, iako tematski povezane, ipak dovoljno glazbeno različite da će svatko naći nekoliko pjesama za sebe. Nama preostaje da čekamo priliku da Murphyse vidimo uživo negdje u Hrvatskoj (kad bi, recimo, došli na Dirty Old Festival, to bi bilo wundebar) ili u blizini – ovo ljeto će biti na turneji tijekom koje će posjetiti i Europu (nama najbliže u Italiji i Njemačkoj). Do tada, ostaje nam da popijemo jedno pivo ili viski (ovisno o vašim alkoholnim preferencijama) u čast Cornelliusa Larkina i glazbe koju je inspirirao.
.jpg)
