Sa dva šava u mojoj kožnoj glavi carski sam se zavalio tamo gdje se ljudi obično idu konzumirat. Prije gledanja morate biti svjesni da je ovo vjerojatno najaseksualniji dokumentarac o "glazbi" sa visokom razinom ne-strasti pa je veća šansa da zatvorite firmu od one da pokrenete bend. No kao takav uspjeva na momente otići na onu drugu stranu što i svi intervjuirani, svi redom rezignirani Ameri, itekako uspjevaju, a to je da vas zamisle. Što vi definirate kao glazbu tj., na razini Jandekovog stvaralaštva, što je to po vama melodija ili zvuk?
Onima koji ne znaju tko je ovaj samotni strojar ne želim pisati skraćeni uvod jer to ne bi bilo u duhu Jandekove izoliranosti. Ok ko ga jebe, evo vam link.
Dakle, film kreće. Vaša cura, koju ste odveli na Cinestarovu skrivenu premijeru srijedom, drka po mobitelu i govori najboljoj prijateljici koliko ju vi zapravo ne poznajete. "Daj, ma sad će akcija. Pa gledo sam na IMDB-u. Svi napisali najbolje recenzije." Vidimo scenu mora kako monotono zapljuskuje obalu Rhode Islanda. Skladba Ghost Town By The Sea, sa trademark atonalnim prekapanjem po žicama i čeznutljivo-isprekidanim vokalom stvara sumornu kulisu koja će prevladavati cijelim filmom. Prvi u nizu "staged" intervjua na platno dovodi John Trubeea, samo jednog od dvoje ljudi koji su intervjuirali Jandeka, kako bi se već u prvim kadrovima stvorio nekakav kvazi mit. Audio vizualno iskustvo je u počecima filma zgodno prezentirano zbog toga što Jandekovu glazbu prate sumorne slike maglovitih riječnih tokova, obala punog pogrebnog žućkastog cvijeća i ostalih stvari koje su lišene životnosti. Svaki put kad umjetnik pogodi malo jače žicu slika se promjeni pa tako daje određeni ritam scenama. Zabavan je i opis njegove glazbe potpunim laicima koji potom uslijedi. Otprilike: "On je melankoličan lik s gitarom koji je sam u sobi. Podigne ju. Odsvira par akorda. Stane. Ali onda ponovno krene." Kroz cijeli film sugovornici su užasno suspregnuti i svoje impresije izbacuju vrlo dozirano, ali je vidljivo da pokušavaju iskomunicirati smisao te glazbe. Ne rade od Jandeka klauna, ali je ponekad vidljivo da jedva pokušavaju suspregnuti smijeh/bijes kako ne bi popljuvali autora.
Kad u kadar uđe još jedan "talking-head" ispitanik, koji sliči ofucanom oponašatelju Uncle Sama s finim mat cilindrom i leptir mašnom, i ustanovi da prosječni Amerikanac ovakvo nešto ne smatra glazbom u prizor ulazi antipodna kliše rečenica :"Tko kaže da umjetnost mora biti lijepa?". Poslije toga, reda se hrpetina novinara/dućandžlija/ljudi s radija koji govore vrlo zdravorazumske stvari pa zaguše tempo. Glazbeni kritičar Byron Coley daje prihvatljiviju impresiju o tome da ne treba propitkivati tehničku stranu umjetnosti već samo tražiti njenu prisutnost u kontekstu.
"Bljaaah!", s gnjušanjem, cura se okrene od ekrana te navali na, vašim novcima kupljen, Snickers u king-size verziji.
Intrigantiji kadrovi kreću sa uvođenjem Jandekove fiktivne izdavačke kuće, Corwood Industries. Kako je dotični uvijek navodio samo poštanski pretinac, negdje u Houstonu, jedini fan feedback koji je dobivao mogao je biti slan isključivo poštom. Dodatno se mistificirajući, s karijerom koja je krenula 1978., dakle otprilike u doba pojave punk rocka tj. DIY pristupa rađenju glazbe, Jandek si je osigurao početak svog kulta ličnosti. Kad bi danas netko ovako, potpuno nezainteresirano, otvorio vrata svom stvaralaštvu smatralo bi ga se u najmanju ruku pretencioznim. Kao neki lažni intelektualac s propalom karijerom performera koji sad opasno grabi sociopatske karakteristike. Ali tada i još u Americi on je zanimljiv i svjež. Čini se da je Jandek sa svojom letargijom ipak našao neku vrstu niše.
Interes za njegov opus buja koliko je god to pretjerano za napisati. Navode se detalji o prvim sramežljivim pokušajima da ipak svoj rad komercijalizira. Periodična slanja LP-a lokalnoj radio postaji su bila sasvim u redu, ali prekretnica je recenzija njegovog prvog albuma "Ready for the house" još pod množinskim imenom The Units u Op, kasnije postaje Option, magazine. Sad da vam ne streamlineam cijeli film, koji vrvi rasčlanjivanjem Jandekovog know-howa sa varirajuće senzacionalističkim, rezigniranim i nekim poprilično pogođenim izjavama reći ću samo da se glavna premisa filma vrti oko suprotnosti doživljavanja ili uopće nedoživljavanja ovakve umjetnosti. Neki smatraju da je sve to benigno, mlako i bezidejno dok drugi traže smisao u njegovoj otvorenosti, lo-fi pristupu reklamiranju svojih radova, stavljanju sebe u centar pozornosti ne radeći ništa, a izazivajući puno.
Kronološki su razbacane vodilice za interpretaciju Jandekovog negativnog izričaja. Ono što ovakva, u krajnju ruku, eksperimentalna glazba nudi jest njezina izrazita binarnost. Jandekove melodije koje sablasno prate film su ogoljela forma bez normalnih struktura priče. Zašto, zbog čega i tko vrši radnju u njegovim pjesmama je izostavljeno pa ste često ostavljeni sami. Najgore je što ovo nije meditativna glazba pa se zbog prisutnog vokala jednostavno očekuje smisao i poredak. Cijeli film je hermetičko nizanje kratkih intervjua koji svi nude pokoji detalj, ali su prejednostrani te su napravljeni tako kao da je samo to jedno mišljenje validno pa film poručuje veoma omeđenu sliku o glavnom junaku. Budući da se isti ne pojavljuje, osim na pokojim narcisoidnim slikama svojih album covera, veliča se iz scene u scenu njegov neuhvatljivi mit. Ali ono što se zapravo pokušava poentirati, a to je zašto bi netko ovo slušao, je rečeno već u prvoj četvrtini filma pa sve ostalo služi kao hrpetina biografskih crtica tj. više kao nečiji dnevnik.
Iskreno, film je katastrofalno posložen i može vas zainteresirati samo preko činjenice da se radi o još jednom osamljeniku koji je uspio zaintrigrirati mase zbog toga što je imao jasan koncept, a ne zato što ta muzika ništa ne valja. Film potiče onu ljudski svojstvenu "bapsku" komponentu, a to je popunjavanje rupa o nečemu što ne znamo kako vam milo samo da bi se osjećali kognitivno sposobniji. Mi plaćamo za naše interese, a Jandekova glazba, sasvim sigurno, u današnje vrijeme usiljenih performera koji bi vjerojatno i od izjedanja vlastitog izmeta napravili performans "Sranje u medijima" ima smisla biti predmet nečijih misli.
I nije važno što u finalu filma sam autor preko telefonskog intervjua navodi da je ime Jandek zapravo nastalo od povezivanja riječi "January" i "Dekard" samo zato što ga je neki Dekard nazvao u siječnju. Banalna nota prati film i daje mu svojevrsnu iskrenost. Stvar je samo u tome koliko je gledatelj spreman glorificirati ovakav uradak i dati mu neko važnije značenje. Dobije se dojam da je Jandek istinit prema sebi i svijetu kojem svoj rad želi plasirati, a ne nekakvi povodljivi konceptualni dojdek.
Ovaj tekst je pisan u kontekstu godine kad je nastajao jer se u međuvremenu Jandek počeo pojavljivati na međunarodnoj sceni u smislu par tuceta festivala i njegova glazba više nema tu rekluzivnu čar, a i on sam s takvim potezom, po meni, postaje šund.
