OK, ovo nije glazbeni film pa stoga stoji pitanje što traži na glazbenom portalu. Čak skoro uopće nema glazbe u filmu. Jebiga, ovo je jedan od najboljih i najviše uznemirujućih filmova koje sam u posljednjih nekoliko godina gledao, pa stoga zaslužuje da se piše o njemu.
Od braće Coen smo navikli dobijati sjajne filmove, od njihovog prvog filma „Blood Simple“, preko „Big Lebowskog“ i „Millerovog raskrižja“ pa sve do „Farga“, jednog od ključnih filmova devedesetih. Ali čak niti „Fargo“ nije bio ovako mračan, ovako pesimističan i duboko fatalističan kakav je „No Country...“.
Sam naslov filma malo je zbunjujući jer pravi bi prijevod bio „Ovo nije zemlja za starce“ („ovo“ misleći na Ameriku). Kao što nije ni za dobre, poštene i radišne ljude. Cijeli film, omeđen uvodnim i zaključnim monologom Tommy Lee Jonesa, zapravo govori o tome kako se vremena mijenjaju na gore i kako Amerika ide u trokuratz. Zapravo, kako je već otišla tamo.
Iako je smješten u zapadni Teksas negdje početkom osamdesetih, „No Country...“ je zapravo film i o današnjoj Americi, teška, depresivna i sumorna priča o gubitku iluzija. Ovakvo vremensko omeđenje automatski uklanja mogućnost optužbi na račun današnje garniture u Bijeloj kući, ali kroz cijeli film osjeća se suptilna, te samim tim i razornija kritika današnje administracije od one u, recimo, filmovima Michael Moorea. Braća Coen duboko su razočarana današnjom Amerikom i njihova apokaliptična vizija u ovom je filmu izvedena scenaristički savršeno, režiserski precizno te glumački neponovljivo.
Sam naziv filma zapravo dolazi od Jonesa koji glumi šerifa Bella, teksaškog maršala stare škole koji je starost dočekao gotovo bez uporabe oružja i čija su dostignuća uglavnom uključivala hvatanje pijanaca, obiteljskih nasilnika, pokojeg lokalnog pljačkaša ili ubojicu iz strasti. Kao i njegov otac prije njega, i njegov djed prije njih, Bell je stara garda, navikao na svijet u kome je sve „bloody simple“: bad guys naprave sranje, good guys ih ulove, zbuksaju i svijet ide dalje. Dobri momci uvijek pobjeđuju i na tim se temeljima gradi njegov pogled na život, pogled koji će serija tragičnih događaja zauvijek poljuljati.
Nasuprot njemu stoji Anton Chigurh, hladnokrvni ubojica u fenomenalnoj ulozi Haviera Bardema, s katastrofalnom frizurom i najbezizražajnijim pogledom u očima koji sam ikada vidio na filmskom platnu. Poput anđela smrti ili, dovraga, same Smrti, on hara pustinjom zapadnog Teksasa ubijajući sve što mu se nađe na putu, slučajno ili ne, kao utjelovenje samog nečastivog. Zanimljiv je i izbor oružja: umjesto pištolja ili noža, Chigurh koristi pušku za ubijanje stoke (!). U usporedbi s njim čak i Hanibal Lecter djeluje pristojno i pitomo.
Chigurh je glasnik tog novog doba, doba u kome stvari više nisu tako jasne kao što su nekad bile, doba u kome jednostavno više neće biti mjesta za muzejske primjerke poput šerifa Bella. On svojim žrtvama daje mogućnost izbora hoće li živjeti ili umrijeti i to tako što baca novčić. Pismo ili glava. Vlasnika benzinske postaje tako će poštedjeti jer je imao sreće. Netko drugi nije pa će ga hladnokrvno maknuti. Chigurh kao utjelovenje zla novog doba nije racionalan i opire se shvaćanju i razumijevanju. Zato je i opasniji od starog zla gdje je čovjek znao na čemu je.
Okidač koji će pokrenuti slijed događaja je masakr meksikanskih narko bandi u teksaškoj pustinji. Everyday Joe, obična američka seljačina Llewelyn Moss, slučajno će na mjestu sukoba pronaći torbu s dva milijuna dolara i, normalno, zar vi to ne biste učinili, pobjeći s njom ne znajući da se u torbi nalazi skriven mali odašiljač čiji prijemnik drži plaćeni ubojica Chigurh. Ono što slijedi je igra mačke i miša u klasičnom filmu ceste, tj. filmu potjere tijekom koje će braća Coen izmiksati hrpetinu žanrova i filmskih tehnika u jedno, a gotovo svi likovi koji u filmu imaju iole veću minutažu kraj istoga dočekat će dva metra pod zemljom.
Kao i u klasičnim špageti vesternima šezdesetih, kad se magla od pucnjeva raščisti samo će rijetki ostati na nogama. Šerif Bell će kraj filma dočekati u mirovini kao poražen i rezigniran čovjek, nakon što je shvatio da se sa zlom kakvo sa sobom širi Chigurh ne može nositi. Jedini razlog zašto je Bell ostao živ je jednostavan: on se niti jednog trenutka nije suočio s protivnikom, osim u ključnoj sceni u motelskoj sobi u kojoj se dogodio završni obračun kada Bell sjedi na krevetu dok se Chigurh krije iza vrata. Je li ga Bell spazio to se ne zna, vjerojatno jeste, i vjerojatno je tada shvatio da ima dvije opcije: djelovati kao šerif, povući pištolj i riskirati sigurnu smrt ili se jednostavno odšetati kroz vrata motela i zatvoriti to poglavlje života za sobom. On će prihvatiti poraz, svoj vlastiti i poraz svega u što je vjerovao do tada. Jonesova izvedba naprosto je fascinantna, totalna suprotnost neumornom progonitelju detektivu iz filma „The Fugitive“.
Sam film je vrlo linerano ispričan što nije uvijek odlika Coenovih filmova i lako se prati. Dijalozi su škrti, što je bio slučaj i u „Fargu“, ali najveća odlika ovog filma je glazba, zapravo nedostatak iste. Kroz cijeli film provlače se tišina, krici, uzdisaji, topot koraka, škripa guma, pucnjevi...Takva tehnika izrazito je efektna jer se njome naglašava napetost u filmu i daje dodatna unutarnja dinamika likovima i njihovim postupcima.
Struktura filma također je eliptična. Mi ne vidimo završni obračun Mossa i Meksikanaca, samo kroz Jonesov izraz lica dok prilazi Mossovoj ženi (sjajna Kelly Macdonald) saznajemo što se dogodilo. Također ne vidimo ni što se dogodilo nakon što je Chigurh nju posjetio u njezinoj kući, ali sve je jasno nakon što on izađe iz kuće i pažljivo pogleda svoje cipele da na njima nije ostalo tragova krvi. I na taj način ono neizrečeno dobiva na težini i udara jače i dublje nego ono što se vidi.
Mi svi tada smo već zaljepljeni za stolice i čekamo kraj, onaj klasičan THE END kada će netko kazniti zločinca za sve zlo što je učinio. I onda dolazi stravičan sudar iz kojeg Chigurh izlazi sa slomljenom rukom, ali živ, odašiljući tako ultimativnu poruku braće Coen: ni viša sila ne može zaustaviti ovakvo nešto, pa kako bi to onda mogli obični ljudi, stari šerifi? On je pravi pobjednik ovog filma: izranjavan, isprebijan, on će na kraju otići u nepoznatom pravcu i sa sobom odnijeti do vraga predodžbu o tome da dobri momci pobjeđuju. Ne više.
„No Country For Old Men“ duboko je pesimistična i rezignirana slika jednog društva koje se rastače i vremena koje se mijenja. Jedan od Bellovih kolega reći će nakon masakra u hotelu u El Pasu: „Da mi je netko prije dvadeset godina rekao kako ću danas po ulicama viđati klince zelene kose i s kostima u nosu, ne bih mu vjerovao“. A odatle do masakra u Columbineu nije dug put...
Tim promjenama ne može se stati na put. Onaj tko to pokuša bit će jednostavno uklonjen. I zato u posljednjoj sceni filma Bell priča svojoj ženi o snu u kojem su on i njegov otac jahali konje na snježnom planinskom prijevoju i tada je njegov otac, koji je nosio vatru u rogu, tiho prošao pokraj njega i otišao naprijed kako bi zapalio vatru u noći i hladnoći, a kad Bell dođe ondje, otac će ga čekati. Bell završava san i sam film riječima: "A tada sam se probudio." Bell je prihvatio poraz i povukao se u prošlost puštajući nekim novim klincima da rade njegov posao u nekim novim vremenima.
Svaka čast braći Coen, ekranizirati složen roman Cormaca McCarthyja iz 2005. samo je po sebi velik poduhvat, ali učiniti to na ovako snažan i duboko uznemirujuć način još je veća stvar. Strašno škrt i precizan, film je autentično remek djelo koje zahtijeva pažnju i pozornost, ali u potpunosti nagrađuje gledatelja. Fantastično djelo koje je zasluženo pokupilo sve najvažnije Oscare i film o kome će se i za sto godina govoriti kao o neupitnom klasiku novog tisućljeća.
