Vrtim tako tjedni pregled TV programa petkom (jer ponekad se i našima omakne nešto kvalitetno, a kako su sada tri suprostavljene televizije, takvih poteza sve je više), te ugledam nešto što sam već neko vrijeme htio pogledati, ali nisam poduzeo taj bitan korak. To nešto bio je dokumentarac o Bob Dylanu (No direction home) od Martina Scorsese-ja, nagrađivan dokumentarac o počecima Dylanove karijere. Doduše, s recenzijom malo kasnim, no mora se raditi...
Ovim dokumentarcem, Scorsese je pokazao da Last Waltz (dokumenarac o poslijednjem koncertu The Benda) možda i nije njegov najbolji dokumentarac. Za one koji to nisu znali, Scorsese nije poznat samo kao redatelj igranih filmova, nego on režira i dokumentarce, a osim toga, spada u sam vrh filmskih teoretičara.
No dosta o Scorseseju, ovdje je ipak riječ o dokumentarcu koji se bavi počecima možda i najvećeg kantautora folk i rock glazbe. Film opisuje kako je mladi Robert Zimmerman postao ono što jest, kakav je utjecaj na rock glazbu i američko društvo imao, te kako su tadašnja vremena (60-e godine prošlog stoljeća) bila drugačija, gdje je glazba imala puno veću ulogu u društvu.
Nebitno je da li volite Dylanovu glazbu (iako moram priznati da ne poznam takvu osobu), te koliko poznajete njegov lik i djelo, film će Vam zasigurno biti zanimljiv. Iako je film prilično dug (205 minuta), niti u jednom trenutku nije dosadan. Uostalom, uz takav životopis, film od 5 sati ne bi bio naporan.
Zanimljivo je da se Scorsese i Dylan nisu nikada niti sreli, nego je film rađen po materijalima koji su ustupljni Scorseseju, a u tim materijalima ima zaista svega. Od rijetkih live snimki, preko rijetkih intimnih snimki mladog Dylana, do pressica, backstage atmosfere, uz neizbježne razgovore sa osobama koje su glavni akteri u filmu.
Nakon ovog filma shvatiti ćete kakvo je Dylan imao značenje za to doba, te koliko je on bio ispred svih. Kada klinac od dvadeset i nešto godina uspije doseći status božanstva, gdje svi prate svaki njegov korak i gdje svi poput spužve upijaju svaku njegov stih, shvatiti ćete da je on vjerovatno (uz Beatlese i Stonese) najznačajnija ličnost rock n' rolla.
Nekoliko kratkih crtica iz filma iz kojih se može pročitati genijalnost lika i djela ovog čovjeka. Na jednoj pressici, reporter ga je upitao koliko postoji protestnih folk pjevača. Hmm..mislim oko 136, odgovara Dylan (uz lagani podsmjeh). Da li mislite 136 ili oko 136, nastavlja reporter. Hmm... ili 136 ili 142, odgovara. Genijalno! To je samo primjer kojom se lakoćom Dylan obračunavao sa prenapornim novinarima u to vrijeme.
Najbolji dio filma vjerovatno je vezan uz najkontroverzniju Dylanovo odluku - da se transformira iz folk-pjevača u rock 'n' roll band. To je doživjelo takvu osudu koja mi se sa današnjeg gledišta čini nepojmljivom. Ljudi su ga zviždali na koncertima, Pete Seeger htio je sjekirom presjeći kablove dok je Dylanov band svirao. Naravno, to su samo neki od dragocjenih trenutaka verzanih uz film, uz koji možete saznati i neke od zanimljivih sitnica vezane za određene kultne pjesme.
Da zaključim, film koji je Dylanovim fanovima obavezan. No, toplo preporučam svim glazboljupcima da ga pogledaju (posebno onima koji nisu toliko upoznati sa likom i djelom Roberta Zimmermana).