Biografski film o legendarnoj francuskoj pjevačici Edith Piaf počinje njezinim kolapsom na stageu u New Yorku a završava ovacijama prepune francuske Olympie. Takav je bio i njezin život, brz, frenetičan, uzbudljiv, nepredvidiv, prepun radosti, tuge i boli, velikih uspona i još dubljih padova.
Biografski filmovi postali su vruća roba posljednjih par godina. Publika ih voli, hit su na box officeu, a obično ugrabe i nominacije za Oscare, Cezare i druge nagrade. Posljednji takav glazbeni biopic bio je film „I Walk The Line“ o životu Johnnyja Casha koji je Joaquimu Phoenixu donio nominaciju za Oscara, a Reese Witherspoon i zlatni kipić za ulogu June Carter Cash.
Isto je pošlo za rukom i Marion Cotillard za sjajnu izvedbu Edith Piaf. Potpuno zasluženo. Fascinantno je kako je uspjela vjerno oživjeti veliku umjetnicu na filmu: od izgleda, kretnji do glasa. Edith Piaf bila je svojeglava, razmažena, raskalašena, teška i nemoguća za raditi, ali kroz svaku gestu probija se velika umjetnica i krhka, nesigurna žena čiji je cijeli život bio jedan veliki vrtuljak.
Takav je i film „La Vie En Rose“. Dahan je odlučio izbjeći klasičnu naracijsku formu i prikazati život Edith Piaf kroz niz flashbackova koji prikazuju najvažnije trenutke njezina života. S jedne strane takav pristup ima smisla, jer su vrlo vjerno dočarane turbulencije kroz koje je prošla, ali s druge strane takav nelinearan prikaz zbivanja veoma je zbunjujući. Slijed događaja teško je pratiti i film se doima poput komadića slagalice koji teško upadaju na svoja mjesta.
Ali, onda u posljednjih 15-ak minuta tempo i brzina tih flashbackova se ubrzavaju i mi vidimo oronulu Edith Piaf, ruinu i praznu ljušturu od čovjeka, ovisnu o injekcijama morfija, kako prerano ostarjela u svojoj 47. godini (a izgleda kao da joj je barem 20 više) leži na samrtnoj postelji i odjednom nam takav redateljski prosede postaje savršeno jasan: nije riječ o postmodernističkom larpulartizmu kakvom su europski redatelji inače često skloni, već je Dahan film prikazao kao sjećanja same umiruće dive na ključne trenutke i osobe iz svoga života.
Zapravo, samo je jedna osoba u svim tim sjećanjima i slikama dobila istaknuto mjesto, svjetski prvak u boksu Marcel Cerdan u suzdržanoj interpretaciji Jean-Pierre Martinsa, kao jedina ljubav njezina života kako je to sama rekla. Svjesna da ga nikada neće imati jer je Cerdan bio sretno oženjen, Edith je uživala u onim rijetkim trenucima kada su bili zajedno, a scena njezina emocionalnog sloma nakon što joj jave da se njegov avion srušio na putu k njoj jedna je od najpotresnijih u filmu.
A druga najpotresnija scena je ona kojom sam film završava, kao posljednje sjećanje velike umjetnice na njezin veliki povratnički nastup u legendarnom pariškoj dvorani Olympia 1960. godine. Prvo vidimo krhku, gotovo uplašenu ženu kako polako izlazi na binu, dugo gleda u publiku a zatim orkestar lagano kreće s uvodom u njezinu najpoznatiju stvar, „Je Ne Regret Rien“ (Ni za čim ne žalim) i ona počinje pjevati. I taj GLAS, to moćno oružje koje izlazi iz njezinih pluća razlijeva se po cijeloj dvorani poput slapa; možda joj je nadimak bio „vrapćić“ (piaf), ali pjevala je poput najdarovitijeg slavuja.
I baš ta stvar, „Je Ne Regret Rien“, nekako opisuje cijeli njezin život: sve pogreške, sve zablude, lijepe i manje lijepe stvari, ali na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, bez osjećaja žaljenja za bilo čim. I tako je velika diva otišla: umorna i uništena, ali do samoga kraja tvrdoglava i dostojanstvena.
I stvarno, dok gledate posljednjih 15 minuta ovog dva sata i kusur dugog filma, ne možete ne diviti se toj ženi. Na svemu što je postigla, na načinu kako je to postigla, kako je od siromašne i boležljive kćeri ulične pjevačice i cirkuskog akrobata, odgojene kod bake u bordelu, dogurala do najvećih pariških dvorana.
„La Vie En Rose“ možda nije savršen film, a sigurno nije lak za gledanje. Ali, takav nije bio ni život Edith Piaf. No, ovo je film Marion Cotillard, i ona ga svojom izvanrednom interpretacijom drži od početka do kraja. Možda to nije uvijek slučaj, ali ove godine Oscar je definitivno otišao u prave ruke.
Svi mi na kraju balade plaćamo račun za način na koji smo živjeli. Znam da ni ja neću dočekati duboku starost s obzirom na brz, nezdrav i promiskuitetan način života koji sam odabrao. Ali kad odem, želim otići s osjećajem da sam imao dobar život, da stojim iza svega što sam radio, dobrog i lošeg, i da apsolutno ni za čim ne žalim. Baš kao i madamme Piaf.