Sjećate li se kultnog filma „Kako je propao rock'n'roll“ Zorana Peze, Vladmimira Slavice i Gorana Gajića iz 1989.? Tada to nitko nije mogao ni pretpostaviti, ali naslov tog filma bio je proročanski: par godina poslije propao je jugoslovenski r'n'r, a hrvatski se nekako održava na aparatima za disanje, uz pomamu turbo folka i narodnjaka, gašenje urbanih i rock klubova, nezainteresiranost glazbene industrije i smiješno male tiraže.
Ali, možda i glavni razlog propasti hrvatskog r'n'r leži u kvaliteti domaćih izvođača koji su se na sceni pojavili nakon rata. Bezidejni, šablonizirani, neoriginalni – većina domaćih izvođača u posljednjih dvadesetak godina na bitno suženom hrvatskom tržištu jednostavno nije imala ono „nešto“ što bi ih gurnulo u prvi plan.
Čemu sad ovaj uvod pitate se vi? Pa, „Pjevajte nešto ljubavno“ Gorana Kulenovića je film koji na vrlo plastičan način predočava svu bijedu domaće rock scene. To nije problem sam po sebi. Problem je što je film jedno veliko sranje.
„Pjevajte...“ nije glazbeni film već film o četvorici netalentiranih wannabe glazbenika okupljenih u bendu s apsolutno najgorim imenom ikada (Kad je prljavi Harry sreo prljavu Sally – zamislite bend koji bi u stvarnom životu sebi nadjenuo tako stupidno ime!) koji očajnički pokušavaju pronaći soma eura za snimanje svog prvog albuma koji počinje kao urbana komedija, zatim se pretvara u socijalnu dramu s elementima klasnih razlika a na kraju završava kao triler. Bez ikakve logike i smisla.
Prvo i najvažnije kod svakog filma je scenarij. Film nije loše zamišljen, sama ideja je zanimljiva i, barem u prvoj polovici, koliko-toliko drži vodu. Dijalozi među četvoricom glazbenika su živi, uvjerljivi, s mnogo prostota i vulgarnosti, i očito je kako Kulenović dolazi iz takvog miljea i dobro zna kako mlada urbana gerila danas govori. Međutim, čim se priča izmjesti izvan tog zatvorenog kruga, dolaze do izražaja sve mane filma: dijalozi su loši, tipizirani, poput najgorih meksičkih sapunica, situacije mehanički poredane a sporedni likovi odreda nezanimljivi i jednodimenzionalni.
Kula jednostavno ne zna pisati ljubavne dijaloge. Struja i njegova bivša ponašaju se ukočeno i totalno neuvjerljivo, a njihovi su dijalozi melodramatične ljige kakve se danas u normalnom životu nigdje ne mogu čuti. Ja ne znam kako Kula bari komade, ali sa spikom koju Struja ima u filmu, on ne bi upecao komada ni da šeta po amsterdamskoj četvrti crvenih svjetiljki s 200 eura u ruci.
Jednako su loše i naivne i scene disfunkcionalne obitelji i socijalne drame u Strujinoj obitelji uz neuvjerljivu majku i solidnog Žarka Potočnjaka u ulozi oca pijanice, ali završna scena dijaloga oca i sina u zatvoru samo je dno dna filma u svojoj naivnosti i patetici. To bi trebalo prikazivati studentima dramskih umjetnosti da vide iz prve ruke kako se NE rade dijalozi.
Kao režiser, Kulenović već ima dosta staža u seriji „Bitange i princeze“, a radio je i jednu od priča iz omnibusa „24 sata“. Etabliran kao režiser video spotova, Kula i u ovom filmu pokazuje da dobro radi s brzim scenama gdje su česte izmjene tempa i kadrova, ali mnogo je slabiji kod statičnih scena koje kao da dolaze iz serije „Ponos Ratkajevih“. Dramaturgija filma također je upitna, jer je prijelaz od komedije prema socijalnoj drami pa na kraju do trilera odviše mehanički izveden i neuvjerljiv.
Problem je i u castingu. Ivan Herceg kao Struja, lik oko koga se cijeli film vrti, izražajan je poput bljuvotine pored trotoara i vjerujem da bi čovječja ribica bolje utjelovila ulogu „ljutog rockera“, a zapravo morona koji se u očaju prijavljuje i na „Milijunaša“ gdje uspijeva osvojiti blistavih nula kuna što nije uspjelo ni dokazanim idiotima koji su u tom kvizu pokupili barem par tisuća kuna. Njegova ekipa mediokritetskih rockera-luzera uključuje tipizirane karaktere poput klavijaturista-štrebera, pjevača fakera i bubnjara fiksera i hašomona (čovjek se zapita, ako ovaj ima para za lake droge, kako to da nije u stanju namaći jadnih milju eura za snimanje albuma). Hrvoje Kečkeš kao bubnjar Žlajfa jedina je svijetla točka u ovoj ekipi koji su kao rockeri uvjerljivi koliko i grupa TNT kao tajni agenti.
Sporedni likovi još su tragičniji. Olga Pakalović kao Strujina bivša cura totalno je neiskorištena i jadna, svedena na nemoćno treptanje lijepim okicama i izgovaranje isfraziranih rečenica, a glavni negativac (Enes Vejzović), pizda od policijskog inspektora, osim što po defaultu kinji i tlači naše „junake“ (racija u KSET-u? Iz kojeg je to vremena, zaboga?), još je i zadrta Hercegovčina, još jedan stereotip s kojim smo, mislio sam, raskrstili u domaćim filmovima. Damir Lončar kao otac Strujine cure odigrao je najbolju ulogu u cijelom filmu jer je posve prirodno utjelovio oca isfrustriranog činjenicom što mu se kći iz računa mora udati za primitivnog Hercegovca. Scena Kečkešovog i Lončarovog fiksa u wc-u hotela tijekom svadbe je antologijska i jedna od rijetkih koje se pamte (Kečkeš dok mota travu: „Ovo mi je doktor prepisao, za živce“. Lončar, uzimajući cigaretu: „Izgleda da imamo istog doktora“).
Kula je dao prostor i svojim prijateljima u filmu pa su tako manje uloge dobili i članovi Hladnog piva (kojima toplo savjetujem da se drže svojih instrumenata, posebno Miletu čija je histerična interpretacija vlasnika kluba – mafijaša jednostavno previše karikaturalna), a bolje nije prošao ni rock kritičar Sale Dragaš u ulozi vlasnika diskografske kuće koji svojih nekoliko rečenica izgovara s takvom bezvoljnošću i ravnodušnošću kao da lajne čita s blesimetra, a na šilterici mu lijepo piše: „Što je meni ovo trebalo“? Paradoks je u tome što je Sale početkom devedesetih doista imao svoju etiketu, „Search And Destroy“, ali on je prvi koji bi popljuvao ovakvu skupinu netalentiranih šmekera kakvi su Prljavi Harry i ne da im ne bi izdao album nego ne bi ni čašu kisele vode od njega dobili.
Glazbeno, jer glazba ipak igra važnu ulogu u ovom filmu, imamo ovdje klasične Kulenovićeve komade iz novovalne prošlosti (po jedna pjesma Kazališta, Animatora i Haustora), dok od novih stvari imamo nekoliko restlova i otpadaka iz studija Hladnog piva uz samo dvije „prave“ pjesme: „Kaže stari“ i „Superman“, ovdje „Anja“ u diletantski odsviranoj verziji. Njihov ljigav, melodičan pop rock jednostavno kurtza ne vrijedi i možda je to i razlog što Prljavi Harry ne može naći nikoga da im financira album.
DVD izdanje filma nije osobito bogato, osim jedne izbačene scene sadrži još tek kratki dokumentarac o snimanju filma uz razgovore s režiserom i glavnim glumcima koji je, iskreno govoreći, zanimljiviji od svega što se u filmu može vidjeti.
Sve u svemu, očajno loš film! Dva puta sam ga odgledao, što je bio nadljudski napor s moje strane, i nemrem fakin bolivit da bi netko svu ovu hrpu znate-već-čega svjesno stavio na jedno mjesto i pretvorio to u cjelovečernji film. Mislim da bi se svatko tko je sudjelovao u radu na ovom čudovištu trebao stidjeti toga do kraja života.
Jer ovo jeste čudovište od filma. „It's alive!“, uzviknuo je Dr. Frankenstein nakon što je u klasičnom crno bijelom filmu elektrošokovima uskrsnuo svoje čudovište sastavljeno od udova različitih mrtvih ljudi. Kulenovićevog Frankensteina nikakav doktor ne bi uspio oživjeti: taj frankenštajnovski spoj različitih žanrova, najgore kič dramaturgije iz trećerazrednih telenovela i šund dijaloga uz bezizražajne i dozlaboga iritantne likove bio je mrtav davno prije rođenja.
„Dabogda crko rock'n'roll kad ga svatko svira“ rekao je davnih dana besmrtni Elvis J. Kurtovich. Dodao bih, i kad svatko radi filmove o njemu...
Vrlo dobar film, odgledao sada na tv. Posve neutemeljena "kritika", maloprije pročitao ovdje gore. Jadno!
Olaf11. kolovoz 2009. 08:43:16
Idi u pičku materinu i ti i ovakva recenzija!
Iga14. ožujak 2008. 11:42:01
Hehe, moram priznati da mi je čitanje ove kritike bilo neusporedivo zabavnije od gledanja filma. Dakle film nije totalan promašaj kad je izrodio ovakav tekst. :-)
nepotpisani09. ožujak 2008. 20:18:52
Ma daj, ne pretjeruj Hadžo, ima u našoj kinematografiji jaaako puno značajno goreg smeća.
Film je čisto dobar.
edo04. ožujak 2008. 09:23:17
i jebes ga unatoc svemu tome opet mi je to jedan od drazih filmova koji sam gledao, a pogotovo s ovih prostora...ako nista drugo zasluzio je pozitivnu ocjenu cisto tematski gledano, jer kad smo mi to imali film ovakve teme na ovim prostorima? nije sve tako sivo...