The Beat Fleet @ Purgeraj, Zagreb, 14.04.2009.

Cilj ove recenzije bit će prikazati i prenijeti dojmove sa zadnjeg koncerta splitske grupe The Beat Fleet (u daljnjem tekstu TBF, op. a.) koji se dogodio dana 14. travnja 2009. u zagrebačkom klubu Purgeraj. Uz ovaj cilj, namjera je autora da, kroz usporedbu izvedenih pjesama te aranžmana istih kao i ocjene interakcije grupe sa prisutnom publikom, usporedi dva zadnja koncerta koje je grupa TBF održala u Zagrebu, onaj u velikoj dvorani Doma sportova i ovaj već ranije spomenuti u klubu Purgeraj.

Nakon ovog službenog, nazovimo ga znanstvenog uvoda, da se vratim u manje znanstvene (čitaj: čitljive) vode. Dakle, jedan intimniji doživljaj grupe TBF mogao se vidjeti u utorak u Purgeraju na njihovom unplugged koncertu. Pa da krenemo redom. Budući da mi je to bio prvi posjet Purgeraju (da, znam, nemam život) odlučio sam prije koncerta vidjet kako izgleda taj kultni zagrebački klub. Dojam je čist solidan. Klub je Ok, lijepo izgleda, jest da su cijene pića malo prevelike a dotičnu večer nije vrijedila happy-hour ponuda ''platiš 1 dobiješ 2'', al sam zato vidio da imaju u ponudi neku vrst kemijskog alko-seta. Vidjevši da je stvarno u pitanju kemija (jer dobijete stalak s epruvetama u kojima se nalazi neka žesta) odlučio da glatko odbiti tu ideju (jer bi vjerojatno došlo do eksplozije i obavezne odgode cijelog koncerta zbog radijacije i trovanja olovom) te se priklonio dobrom starom hrvatskom kralju Tomeku i tako sam čekao koncert koji je trebao počet oko 22 sata. Koncert je ipak kasnio koji 40-50 minuta, al sam se već naviknuo na to, ali ću i dalje o tome pisati u nadi da će neki bend jednom poslušati moje kvocanje i početi koncert sa minimalnim kašnjenjem. No jednom kad je počeo, bio je to pravi tulum. Momci iz Splita su bili jako dobro raspoloženi i svirka je bila na visokoj razini. Koncert su otvorili sa pjesmom koju publika nije imala priliku mnogo puta čuti, ''Slobodni stil'', a nastavljaju sa, sada već legendarnom ''Fantastična'' nakon koje Mladen (definitivno najveća pojava u Purgeraju) uspijeva nagovoriti jednu curu iz publike da zaplešu jedan kratki valcer, uz opće oduševljenje ostatka publike. Repertoar hitova su nastavili uz njihove najbolje pjesme sa svih njihovih albuma, kao što su: ''Yen, dva'', ''Data'', ''Malo san maka'', ''Nostalgična'', ''Lud za njom'' itd. Bilo je tu svega. Mladen je izveo djelomični striptiz, momci su predstavili novog bubnjara, Janka Novoselića (koji se odlično snašao te je imao jednu odličnu solo dionicu), točili su ljudima piće sa stagea i još štošta. Regularni dio koncerta, nakon što su izveli također rijetko izvođenu ''Psihijatriju'' su završili sa ''Alles gut'' i ''Smak svita''. Ubrzo se vraćaju te za bis otprašuju evergreene kao što su ''Život je lijep'', ''Genije'' i ''Odjeb je lansiran'' i onda su, uz neku skrivenu simboliku iza zadnje pjesme, otišli sa stagea i nisu se vratili na još jedan bis, iako ih publika glasno dozivala.

A sada da napišem dojmove s kojima sam otišao čekati tramvaj za doma. Budući da je koncert bio okarakteriziran kao unplugged, očekivao sam da ću biti svjedokom nekom zanimljivom aranžmanu nekog od već ranije spomenutih hitova. Međutim, to se nije dogodilo. Ili barem ne na onaj način na koji sam ja priželjkivao. Naime, ne znam za vas, al ja kad čujem da idem na ''unplugged'' koncert očekujem da će to biti jedna laganija i opuštenija verzija koncerta kakav bi neka grupa inače izvela. Oni koji su bili na koncertu u Domu sportova mogu se prisjetiti da su jedan dio odsvirali u tom unplugged tonu i da je to bilo super. Ali mora se reć da je bilo super zbog pjesama koje su u tom dijelu izveli. Od TBF-a za unplugged koncert nisu prikladne sve pjesme jer ne zvuče jednako dobro u toj ištekanoj verziji nego u redovnoj. Primjeri od utorka koji su mi ostali u sjećanju su ''Heroyix'', koja je, inače puna bunta i ljutnje i bijesa, ovdje zvučala loše (za TBF-ove standarde), zatim ''Pljačka'', koja je u Domu sportova odlično zvučala zbog genijalne brass sekcije, a ovdje se jasno vidjelo da nešto fali i još, recimo, ''Bog i zemljani'' koja je patila od istog problema ko i ''Heroyix''. Pazite, ne kažem ja da je bilo loše, čak štoviše. Al moglo je bit bolje i očekivao sam bolje. One laganije pjesme poput ''Lud za njom'' i ''Nostalgične'' ili recimo ''Psihijatrija'' su zvučale odlično, ali svaki put kad su odlučili malo ubrzat stvari, taj spektakularan i predivan dojam bi splasnuo. Za razliku od Doma sportova ovdje je bila puno bolja interakcija s publikom. Mladen se nadvikivao s ljudima koji su tražili da izvede određenu pjesmu, plesao s curom iz publike, točio piće ljudima iz prvog reda, dao mikrofon curama koje su bile u ekstazi (ili, kako Mladen kaže, jako pijane) da pjevaju itd. To je bilo super i to je učinilo koncert zanimljivim, al to nije bilo to. Možda je stvar u meni jer sam očekivao da ću moć negdje sjest i izvadit neku dubokoumnu knjigu poput Kantove ''Kritike čistog uma'' te kroz dim lula i cigareta slušat momke kako sviraju, al ne tako da mene remete u mojim mislima.

Ponavljam, koncert je bio jako dobar. Ja prvi priznajem da sam se zabavio, što je vjerojatno bila i poanta svega, ali kad bih morao birat između ovakvih unplugged koncerata i onakvih poput onog Doma sportova, ja biram potonje. Sve u svemu (kad sam već počeo akademski da tak i završim): ugođaj i atmosfera: 5, izbor pjesama i aranžman pojedinih: 4.

David Manning