Vive le Punk Vol. 3, Alergija, Exodus, Čovek bez sluha, Peter & The Test Tube Babies, Boogaloo, 02.02.2008.

Pankerija. S jedne strane čista pankerija, a dva metra dalje Jabuka. Boogaloo je napravio pametan potez. Na ulazu su se prodavale karte za Vive le Punk, a nudila se i skromnija opcija, tj. party 80-ih. Već sam pomalo naučila face koje viđam po koncertima. Točno znam koga ću i na kakvom tipu koncerta vidjeti. Znam i lica iz Jabuke. Zato ponavljam; s jedne strane čista pankerija, a dva metra dalje Jabuka.

Ove godine, već treći Vive le Punk po redu, pao je upravo na dan kada je umro Sid Vicious. Nakon Limb-a i Route-a, upali smo u Boogaloo oko 22:00 i očito propustili Alergiju. Isprva smo sumnjali u njihov nastup, da bi na kraju iz najpouzdanijeg izvora (pjevač Stipe) saznali da su svirali prvi, oko 21:30, u skromnoj atmosferi. «Znali smo točno sve tri osobe u publici», Stipe je dodao.

Dakle, «prvi» bend je bio Exodus. Hadžo i Saba su se odmah bacili na fotografiranje, a ja sam se ostala plaviti među kožnjacima, irokezama, tajicama, martama itd. Nastup su, pred zaista malobrojnom publikom, započeli s «Twilight Zone». Vokal je majicom reklamirao A.N.L., a izgledom podsjećao na Sida. Basist je tajicama reklamirao Zoo ili nešto povezano sa zebrama.

Hadžo je primijetio da su bubnjar i basist iz prve ruke doživjeli punk revoluciju, što će reći da je očigledna dob izvođača. To nije ni čudo, budući da bend postoji od '85. Krenuvši samo od te činjenice, ne vjerujem da su bili oduševljeni publikom. Em ih je bilo malo, em su i pesnice loše dizali u zrak. Zgotovivši s fotografskim dijelom posla, pao je prijedlog da odemo pročiriti kako je na 80-ima. I dok je svega desettak ljudi tamo izvijalo bokovima, mi smo sjedili, pijuckali i sažalijevali situaciju u klubu.

Čovek bez sluha je u meni na jedan nov način probudio sjećanja kada sam se i ja kao neiživljeno čeljade izvijala na ogradi, pjevala stihove Six Packa i proklinjala raciju koja bi uletjela na svaki njihov koncert. Naravno, ČBS nije Six Pack, no meni zvučno kao da jest. Lijepo što «bend» s vremenom nije izgubio na kvaliteti i štimungu kojeg stvara. Čak su i šale tu, pogotovo kad je Six Pack spomenut kao jedan od gorih bendova.

Svi su hitovi bili ovdje: „Ništa mi staro ne nedostaje“, „Jutro opasnih planova“, „Zovem se Miki“, obrada Parnog valjka „Sećanja“...Bila je tu i pjesma na engleskom - «Goodbye» koju, da nisu najavili da je na engleskom, ne bih to ni primijetila. Kritike su pozitivne, ali zamjedba jedino ide, ne publici, nego onima što su kasnije ušli i ispunili prazan prostor koji ih je čekao.

Ovdje moram istaknuti jedan moment zbog kojeg je i hidrogen na mojoj glavi vrištao. Naime, kada je Miki čuo da ću ja pisati report, upitao me što mi može kupiti. No, izgleda nije vidio Mastercard-ovu reklamu ni parodiju na nju sa sloganom «Neke se stvari ne mogu kupiti novcem... «Ahh, pa nećemo sad tako!»

Za to vrijeme, malo je porasla temperatura u «Jabuci» pa smo otišli baciti koju čagicu i mislim da bi bilo čudo da nas je zaobišla pjesma «Program tvog kompjutera».

Natrag u veliku dvoranu, gdje su Peter & the Test Tube Babies ostali kao headlineri za kraj. Sada se već publika okupila u pristojnom broju pa mi je nekoliko ličnosti ostalo zapečaćeno u memoriju. A) sportski tip odjeven kao boksač: od tenisica, preko čarapa, bokserica do majice … sve crveno. Osoba b) je Pacov, sa zavojem na glavi i mrežicom koja se za nastupa PTTB-a izgubila. Šuška se da redovno ide po koncertima i uvijek ostane bez koje krpice. Uz njih su sve irokeze izgledale ne-alternativno.

Za vrijeme samog nastupu Peter & the Test Tube Babies nisam baš izgubila glavu. Objektivno gledano, ljudi su bili zadovoljni. Pjevalo se, vikalo, bacalo, polijevalo, a koncert nije mogao proći bez «Jinx-a», „My Unlucky Day“, „Moped Lads“, „Up Yer Bum“, „Banned Fro mThe Pubs“, „Driven To Beers“... No, vjerojatno je to zbog ispitnih rokova što je meni Peter izgledao kao diktator na pozornici pred masom koja ga voli i s obožavanjem mu odvraća pokazivanje srednjeg prsta. Ali, ruku na srce, ne mogu reći da ne znaju s publikom. Čak se sa zanimanjem raspituju o njihovim životima propitkivajući tko je u braku. Lik koji je došao do ekipe iza mene je prokomentirao da je «tamo bolja muzika», a dobio je odgovor poput nabijem te!

A onda su se borci vratili s fronte još uvijek naoružani fotoaparatima te predložili da odemo još malo do «Jabuke» koja je tad ispunila svoje kapacitete. Malo bok tu, malo tamo, ruke u ritmu i zaboravismo na PTTB. Ups.

Malo pankerije, malo 80-ih, i večer je prošla za tren, a zbog raznolikosti događaja sveukupni doživljaj - pozitiva.

Pipsn